Piše Elie Wiesel
PROLJEĆE 1944. Sjajne vijesti s ruske fronte. Nije više bilo nikakve sumnje u pogledu njemačkog poraza. Bilo je to samo pitanje vremena; mjeseci ili tjedana, možda.
Drveće je bilo u cvatu. Bila je to godina kao tolike druge, sa svojim proljećem, sa zarukama, vjenčanjima i rođenjima.
Ljudi su govorili:
- Crvena armija napreduje divovskim koracima… Hitler ne će biti sposoban da nam nanese zlo, čak ako bude i htio…
Da, sumnjali smo čak i u njegovu volju da nas istrijebi.
Zar bi išao istrijebiti čitav jedan narod? Istrijebiti pučanstvo rasuto po tolikim zemljama? Tolike milijune ljudi! Kojim sredstvima? I to usred dvadesetog stoljeća!
Tako je ljude zanimalo sve - strategija, diplomacija, politika, cionizam — samo ne njihova vlastita sudbina.
Čak je i Moše Podvornik bio zašutio. Bio je umoran
od govorenja. Lutao je po sinagogi ili ulicama, oborenih očiju, pogrbljenih leđa, izbjegavajući gledati u ljude.
U to je doba još bilo moguće kupiti dozvole za emigriranje u Palestinu. Zatražio sam od oca da sve prodamo, da se svega riješimo i otputujemo.
- Ja sam prestar, sine - odgovorio mi je. – Prestar da započnem nov život. Prestar da krenem od ništice u dalekoj zemlji…
Radio Budimpešta je objavio da je fašistička stranka preuzela vlast. Horty Miklós bio je prisiljen zatražiti od jednog vođe stranke Nyilas da sastavi novu vladu.
To još nije bilo dovoljno da nas uznemiri. Čuli smo da se govori o fašistima, naravno, ali to je još bio apstraktan pojam. Bila je to samo promjena ministarskog kabineta.
Sutradan, još jedna uznemirujuća vijest: njemačke su trupe, uz pristanak vlade, provalile na mađarski teritorij.
Počela se buditi uznemirenost, tu i tamo. Jedan od naših prijatelja, Berkovitz, vrativši se iz prijestolnice, ispričao
nam je:
- Židovi u Budimpešti žive u atmosferi straha i terora. Antisemitski izgredi događaju se svaki dan, na ulicama, u vlakovima. Fašisti napadaju židovske trgovine, sinagoge. Situacija počinje postajati veoma ozbiljna…
Te su se vijesti proširile Sighetom brzinom munje.
Uskoro se o tome posvuda govorilo. Ali ne zadugo.
Ubrzo se opet rađao optimizam:
- Nijemci ne će dovde doći. Ostat će u Budimpešti. Zbog strateških razloga, političkih razloga…
Još nisu bila prošla tri dana kad su se vozila Njemačke
vojske pojavila na našim ulicama.
ZEBNJA. Njemački vojnici - s čeličnim kacigama i svojim
znakom, mrtvačkom lubanjom.
Ipak naš prvi dojam o njemačkim vojnicima ulijevao je više ohrabrenja. Ofciri su bili razmješteni po kućama, čak i kod Židova. Njihovo držanje prema domaćinima bilo je rezervirano ali pristojno. Nikada nisu zahtijevali nemoguće, nisu stavljali neobvezujuće primjedbe, i katkada bi se čak nasmiješili domaćici. Jedan njemački ofcir stanovao je u zgradi sučelice našem domu. Imao je sobu kod obitelji Kahn. Govorilo se da je šarmantan čovjek: smiren, simpatičan i uglađen. Treći dan nakon useljenja donio je gospođi Kahn kutiju čokolade.
Optimisti su likovali:
- I onda? Što smo govorili? Niste željeli povjerovati. Eto tih vaših Nijemaca. Što mislite o njima? Gdje je njihova slavna okrutnost?
Nijemci su već bili u gradu, fašisti su već bili na
vlasti, presuda je vec bila izrečena, a sighetski Židovi još
su se smiješili.
Osam pashalnih dana.
Bilo je predivno vrijeme. Moja majka je bila zaposlena u kuhinji. Nije više bilo otvorenih sinagoga. Ljudi su se skupljali po privatnim kućama: nije trebalo izazivati Nijemce. Praktično je svaki stan postao mjestom molitve.
Pili smo, jeli smo, pjevali smo. Biblija nam je nalagala da uživamo tijekom osam blagdana, da budemo sretni. Ali u tome nije više bilo srca. Srce je jače kucalo već nekoliko dana. Željeli smo da blagdani prođu, da više ne budemo prinuđeni igrati tu komediju.
Sedmoga pashalnog dana zastor se dignuo: Nijemci su uhitili prvake židovske zajednice.
Od toga časa sve se odvijalo s velikom brzinom. Počeo je put prema smrti.
Prva mjera: Židovi ne će imati pravo napustiti prebivalište
tijekom tri dana, pod prijetnjom smrtne kazne.
Moše Podvornik je došao trčeći k nama i viknuo mojem ocu:
- Ja sam vas upozoravao…
I odjurio je ne čekajući odgovora.
Istog dana mađarska je policija provalila u sve židovske kuće u gradu: Židov više nije imao pravo posjedovati zlato, nakit, vrijedne predmete; sve se moralo predati vlastima, pod prijetnjom smrtne kazne. Moj otac je sišao u podrum i zakopao našu imovinu.
Majka se kod kuće nastavila baviti svojim poslovima. Zaustavljala se katkada da nas pogleda, bez riječi.
Kad su prošla ta tri dana, nova naredba: svaki Židov mora nositi žutu zvijezdu.
Ugledni ljudi iz zajednice došli su k mojem ocu - koji je imao veza u visokim krugovima mađarske policije - da ga upitaju što misli o situaciji. Ocu se nije činila previše crnom, ili pak nije htio obeshrabriti ostale, stavljati soli na njihove rane:
- Žuta zvijezda? Pa što? Od toga se ne umire…
(Jadni oče! Od čega si ti onda umro?) Ali već su se oglašavale nove naredbe. Nismo više imali prava ući u restorane, u kavane, putovati željeznicom, poći u sinagogu, izaći na ulicu poslije šest uvečer.
Zatim je došao geto.
Podijeli na Facebook
