Boris Pahor

Boris Pahor, rođen 1913., jedan je od najutjecajnijih slovenskih književnika. Slovenska akademija znanosti i umjetnosti nominirala ga je za Nobelovu nagradu za književnost. Najpoznatiji je po opisima života u nacističkim koncentracijskim logorima, koji je i sam preživio, te života u rodnom Trstu. Studirao je teologiju i slovenski jezik u Gorici te talijansku književnost u Padovi. Događaj koji je odredio njegovo političko djelovanje bilo je ubojstvo Lojze Bratuža, kojega su fašisti oteli, mučili i ubili na Badnjak 1936. Prve kratke priče objavljuje u nekoliko ljubljanskih časopisa pod pseudonimom Jožko Ambrožič. Godine 1938. vraća se u Trst, gdje se druži s pjesnikom Stankom Vukom i slovenskim antifašistima. Kao talijanski vojnik poslan je u Libiju, a poslije je u Lombardiji radio kao vojni prevoditelj. Godine 1943. pridružuje se partizanima. U romanu “Grad u zaljevu” govori o mladom slovenskom intelektualcu iz Trsta, grada na granici između Italije i Slo¬venije, koji se nalazi u kompleksnoj osobnoj i političkoj situaciji tijekom Drugoga svjetskog rata. U koncentracijskim logorima proveo je više od godinu dana. To iskustvo postalo je ključno za njegovo djelo, pa ga se često uspoređuje s Primom Levijem i Imreom Kertészom. Nakon javne kritike komunističkog režima s pjesnikom Edvardom Kocbekom i napada slovenskog komunističkog establišmenta na njega postaje bliži idejama liberalne demokracije te s piscem Alojzom Rebulom pokreće časopis Zaljev i objavljuje knjigu “Edvard Kocbek: svjedok naše epohe”. Radio je kao profesor talijanske književnosti u slovenskoj srednjoj školi u Trstu. Godine 1999. osvaja Prešernovu nagradu, a 2009. postaje punopravni član Slovenske akademije znanosti i umjetnosti. Godine 2008. primio je francuski orden Legije časti, a 2010. od austrijske Vlade Križ časti za znanost i umjetnost.