Nekropola

Jedan od najboljih i najvažnijih romana o užasu holokausta i logorâ smrti, uz romane Imrea Kertésza i Prima Levija, jest "Nekropola" slovenskog pisca Borisa Pahora. Sam autor bio je zarobljenik u koncentracijskim logorima Natzweiler-Struthofu, Harzungenu, Dachauu i Bergen-Belsenu. Pahor se nakon jednog od posjeta mjestu svoga stradanja - jedinome koncentracijskom logoru na francuskom tlu, smještenom u planinskom lancu Vogezi, u kojem su bili zatočeni pripadnici gotovo svih okupiranih zemalja, u mikrokozmosu stradalnika Drugoga svjetskoga rata – prisjeća svih užasa koje je proživio i preživio. Pahor precizno poput filmske kamere oživljava slike strave, straha, bola... koje su u njemu, mladiću, intelektualcu s iskustvom otpora protiv fašizma u rodnom Trstu i zatiranja slovenskog jezika, ostale zauvijek zapisane i uvjetuju ga čitava života. "Nekropola" spada u one rijetke autentične zapise koji se uzdižu iz dokumentarnoga u sfere vrhunske literature jer uspijevaju jednostavnim, a tako snažnim i moćnim riječima u čitatelju oživiti istinu o brutalnosti, nehumanosti i potpunoj bešćutnosti nacizma, koji je svakoga pojedinca sveo na broj koji snatri ili o svome kraju ili o korici kruha te uspio ukinuti svaki tračak ljudskosti u čovjeku. Napisan 1966., a objavljen 1967., roman "Nekropola" bez sumnje je klasik svjetske književnosti, a sada je, nakon 45 godina, prvi put preveden na hrvatski jezik.