Camillo Boito (1836-1914) rođen je u Rimu, studirao je arhitekturu u Padovi i Veneciji, no gotovo čitav život bio je vezan uz Milano, gdje je proveo pedesetak godina kao profesor na čuvenoj likovnoj Akademiji Brera. Bio je aktivan sudionik neformalnog književnog i umjetničkog pokreta Scapigliatura, čiji su pripadnici zagovarali nekonvencionalan, društvenim normama neprilagođen svjetonazor, što je rezultiralo provokativnim temama poput seksualnosti, moralne i fizičke propasti, neuroze, smrti i bolesti, često s prizvukom mistike, fantazije ili strave. Dobar dio pripovijedaka koje je objavljivao u suvremenim književnim časopisima i sabrao u dvjema zbirkama, “Isprazne pričice” (Storielle vane, 1876.) i “Čulnost”. “Nove isprazne pričice” (Senso. Nuove storielle vane, 1883.), obilježen je tematikom i estetikom Scapigliature. Književni opus Camilla Boita obuhvaća još i zbirku putopisno-umjetničkih ogleda “Izleti jednog umjetnika” (Gite di un artista, 1884.) te novelu “Učitelj solfeggia” (Il maestro di Setticlavio, 1891.). Njegove pripovijetke kao da su od početka bile osuđene na tihu egzistenciju u dvostrukoj sjeni. Ponajprije u sjeni djela mlađeg mu brata Arriga, istaknutog književnika i glazbenika, a potom i u sjeni samog Boita kao arhitekta i jednog od najutjecajnijih modernih teoretičara arhitekture i restauriranja. Dobar uvid u taj opus Camilla Boita daje prijevod njegovih deset antologijskih spisa o arhitekturi, zaštiti kulturne baštine i restauriranju u knjizi “Spomenik kao knjiga. Spisi o arhitekturi, kulturi i restauriranju 1861-1886.” (Disput, 2013).
Podijeli na Facebook
