Platon

Platon je bio grčki filozof (Atena, 27. V. 427. pr. Kr. – Atena, 347. pr. Kr.). Pravim imenom Aristoklo, nazvan je Platon ("široki") vjerojatno zbog atletske građe. Potjecao je iz ugledna roda najvišeg atičkoga plemstva. Kao mladić sudjelovao je u ratu, bavio se gimnastikom, govorništvom i pjesništvom, ali je poslije pod utjecajem filozofije spalio sve svoje pjesme. Filozofsku je pouku već od svoje dvadesete godine primio od Sokrata, kojemu je ostao vjeran i nakon njegove smrti. Nakon toga često je putovao u južnu Italiju (Magna Graecia), u Cirenu, sjedište Pitagorine škole, u Egipat, te triput u Sirakuzu na Siciliji, u nadi da će tamošnje vladare Dionizija Starijega i Dionizija Mlađega pridobiti za svoj politički nacrt idealne države. Nakon povratka u Atenu oko 387. pr. Kr. osnovao je vlastitu filozofsku školu u gaju blizu Atene posvećenu junaku Akademu, glasovitu Akademiju.
Platon je pisao u obliku dijaloga, a kao središnja ličnost razgovora obično se pojavljuje Sokrat, kroz čija usta govori sam Platon, koji je s vremenom sve više toga prešutno ili izrijekom prihvaćao od pitagorovaca i elejaca. Zbog toga se Platonov i povijesni Sokrat prilično razlikuju.
U svojem najopsežnijem – za neke središnjem – dijalogu "Država" Platon mitsko-simboličkim sredstvima pokušava prikazati kako bi trebalo živjeti na ovome svijetu. U "Državi" je filozofski svakako najznačajnija njegova usporedba sa špiljom: ljudi žive u podzemnoj špilji koja ima otvoren ulaz prema svjetlu, ali su prikovani tako da gledaju samo preda se i glavu ne mogu okrenuti, pa vide na zidu pred sobom samo sjene stvari i osoba što vani prolaze; budući da tako provedu cio život, oni te sjene drže pravim stvarima. Kada bi ih netko odatle izbavio i kada bi oni mogli izaći na svjetlo, povjerovali bi da su to tlapnje, a tako zapravo stoji i sa suncem, izvorom svjetla i metaforom same ideje Dobra kao najviše, što omogućuje svaku vidljivost i mogućnost istinske spoznaje svijeta idejâ.
Platon je izvršio golem utjecaj na gotovo sve potonje smjerove u filozofiji i teologiji. To se ponajprije odnosi na platonizam, novoplatonizam, kršćanstvo, srednjovjekovno arapsko-islamsko i židovsko mišljenje, skolastiku, renesansnu obnovu platonizma u Platonskoj akademiji u Firenci (1459), njemački idealizam, marburško novokantovstvo, fenomenologiju, F. Nietzschea, M. Heideggera, H.-G. Gadamera, pa čak i B. Russella i A. N. Whiteheada te analitičku filozofiju.
Glavna djela: "Obrana Sokratova", "Kriton", "Protagora", "Ion", "Lahet", "Država", "Lizid", "Harmid", "Gorgija", "Menon", "Eutidem", "Hipija manji", "Kratil", "Hipija veći", "Meneksen", "Gozba", "Fedon", "Država", "Fedar", "Teetet", "Parmenid", "Sofist", "Državnik", "Fileb", "Timej", "Kritija", "Zakoni". Od sačuvanih pisama najvažnije je "Sedmo pismo". (Izvor: Hrvatska enciklopedija)