Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar
Fotografije Privatna arhiva
Sa svojom knjigom "Zovem u vezi posla" Boba Đuderija stiže u Zagreb, i pored Predraga Lucića i Borisa Dežulovića, gostuje u domu HND-a u srijedu, 9. studenoga, u pratnji urednika Dragana Ogurlića iz riječke izdavačke kuće Adamić. Predstavljanje u HND-u moderirat će Kruno Lokotar, a zagrebačka publika sa zanimanjem očekuje i nastup Bobe Đuderije na Spikiginu dan kasnije.
Boba Đuderija postala je poznata kao jedna najčitanijih domaćih blogerica i na svom blogu Marčelina pisala je neposredne i iskrene minijature iz svakodnevnice. Jednako tako, svojim pričama u knjizi "Zovem u vezi posla" osvaja čitatelje autentičnim osjećajima, izazivajući simpatiju i razumijevanje.
* Upravo ste se vratili iz Makedonije, gdje ste predstavili svoju novu knjigu "Zovem u vezi posla". Kako vas je prihvatila publika u Makedoniji? Kako je došlo do poziva u Makedoniju? Imate li izdavača za makedonsko izdanje?
- U Makedoniju sam bila pozvana u okviru programa Festival književnosti i glazbe SMOŠ 2016. koji je rezultat kulturno-umjetničke suradnje Makedonskog kulturnog društva "Makedonija" iz Splita i Udruge KURS iz Splita. Druženje s publikom je bilo baš ugodno i toplo, ljudi su reagirali na čitanje priča kao da su odrasli uz dalmatinski dijalekt, nije bilo jezične barijere. Nemam izdavača za makedonsko izdanje.
* U knjizi "Zovem u vezi posla", kao i na blogu Marčelina, priče su o svakodnevnici u kojima se iščitava životna mudrost, osjećajnost i žilavost, potraga za smijehom, kako se kaže u predgovoru. Kome se obraćate svojim pričama? Tko je publika koja ih dočekuje? Koliko kao autorica ovisite o povratnoj informaciju publike?
- Obraćam se svima koji čitaju, a znam da se puno njih pronalazi u mojim pričama. Kao i svakom autoru, pretpostavljam, povratna informacija mi je važna. Pošto najčešće objavljujem na društvenoj mreži, imam tu povlasticu da reakciju na moje tekstove ne moram dugo čekati.
* U Slobodnoj Dalmaciji, u rubrici Pomet, vaše je priče dočekivao i komentirao Đermano Ćićo Senjanović, dok su knjigu "Zovem u vezi posla" uredili Predrag Lucić i Dragan Ogurlić. Kako je na vaše autorsko samopouzdanje djelovala suradnja s tako jakim urednicima? Kakva su vaša iskustva s urednicama? Razlikuju li se pristupom i kriterijima od urednika?
- Ćićo je djelovao na moju samokritičnost, nije bio baš darežljiv kad su pohvale u pitanju. Zato sam se više preispitivala. Što se tiče samopouzdanja, Dragan Ogurlić, Predrag Lucić i Ćićo Senjanović kao urednici, to sam doživjela kao kompliment i naravno da mi je pojačalo samopouzdanje, s tim da je Dragan Ogurlić, kao izdavač, osoba koja ništa ne prepušta slučaju i jednako je, u pristupu, pažljiv i korektan prema knjizi i prema autoru. Nisam baš imala puno urednika i urednica, no ovo što sam imala, nije mi ukazalo na nikakve razlike u pristupu. Nije to do spola, nego do čovjeka.
* U usporedbi s ostalim hrvatskim gradovima, izgleda da Split ima najviše spisateljica i spisatelja po broju stanovnika. Voli li Split svoje pisce? Kakvi su bili dojmovi nakon susreta s publikom na promociji u Knjižnici "Marko Marulić" u Splitu? Planirate li još promocija knjige "Zovem u vezi posla" u užem zavičaju?
- Voli li Split svoje pisce? Neke baš i ne. To ovisi, štono bi se reklo, o "povijesnom trenutku". Ali, srećom, imamo Rijeku koja preuzme ono što Split ignorira. Ironično je, recimo, da je Ćićo Senjanović kraj karijere dočekao u Novom Listu umjesto u Slobodnoj Dalmaciji. Promocija u Knjižnici "Marko Marulić" je bila više talk show, osmišljen i moderiran od strane Nebojše Lujanovića. Bilo je neobično, drugačije, nije bila klasična promocija. Čini mi se da je publika to dobro primila. Upravo sam se vratila s promocije u Tučepima, a planiram uskoro i jednu u rodnom Šibeniku. Tome se jako veselim.
* U svojim kolumnama ne skrivate osjećaje, radujete se svim srcem i ne skrivate suze. Kakve su reakcije publike na takvo otvoreno pokazivanje osjećaja? Je li takva osjećajnost tipična za dalmatinski mentalitet? Kako Vaše knjige prihvaća publika na kontinentu?
- Reakcije publike, kao i obično, ovise o tome koliko se u mojim pričama prepoznaju i koliko se mogu identificirati s mojim zgodama i nezgodama. Čini mi se da ljudi vole kad autor ostavi srce na papiru. Osjećajnost u Dalmaciji postoji kao i drugdje, samo se teže, drugačije manifestira. Škrto, sramežljivo, suzdržano. Baš tu ja nalazim poticaj, to mi je izazov.
* Što očekujete od skore zagrebačke promocije? Kakva je, po vašem mišljenju, kod nas komunikacija između obale i zaleđa? Što bi se moglo poduzeti kako bi se poboljšala? Treba li je uopće poboljšavati?
- U Zagrebu još nisam imala nikakvu vrstu književnog nastupa, tako da sam znatiželjna kako će to izgledati. Komunikacija? Mislim da se ne može generalizirati, to je lokalno pitanje, pitanje pojedinaca i koliko netko energije ulaže na polju kulturne razmjene. Naravno da se uvijek može bolje, a ne sumnjam da će bolje i biti.
* Poznato je da dosad još niste nastupili na Pričiginu, splitskom starijem bratu Spikigina. Kako to da ste ipak pristali doći na Spikigin? Kako vas je pridobio Kruno Lokotar, za kojeg je poznato da zna nagovarati?
- Istina, stekla sam dojam da se Kruno ne da lako obeshrabriti. Međutim, moj pristanak za nastup na Spikiginu je ipak rezultat činjenice da sam samo petnaestak dana ranije napokon pristala sudjelovati na Pričiginu - dakle, na sljedećem sasvim sigurno. Renato Baretić već me nekoliko puta zvao na Pričigin, a ja svaki put odbila jer bih se prestravila od same pomisli da priču ne čitam, nego pričam, i to pred otprilike 500 ljudi koliko ih je znalo doći na Pričigin. Kad me Renato nedavno opet zvao, rekla sam sudbonosno "da", jer mi se čini da sam sad spremna, da sam malo, ajmo to tako reći, sazrela. Međutim, to uopće ne znači da se nisam, kad me i Kruno nazvao, opet prestravila od pomisli na sudjelovanje na Spikiginu i taj koncept pričanja priče. Moguće je da ću se tamo onesvijestiti ili tako nešto spektakularno blesavo izvesti, bilo što, samo da ne ispričam priču. Kruno, šalim se, haha.
Podijeli na Facebook
