"Ima čitanja – istoga teksta – koja su dolična, čitanja koja kartografiraju i seciraju, čitanja koja osluškuju šuštaj nečutog zvuka, koja broje sive zamjeničice, iz užitka, ili radi pouke, i neko vrijeme ne čuju ni zlato ni jabuke. Ima osobnih čitanja, koja posežu za osobnim značenjima, prepun sam ljubavi, ili zgražanja, ili straha, tražim u tekstu ljubav, ili zgražanje, ili strah. Ima – vjerujte – i neosobnih čitanja – kad unutrašnje oko prati kretanje redaka, a unutrašnje ih uho sluša dok pjevaju li pjevaju. Tu i tamo bude čitanja od kojih se čovjeku dlake na hrptu, nepostojeće krzno, dignu i zadrhte, kad svaka riječ peče i sija jako i jasno i neizmjerno i točno, kao užareno kamenje, kao točke zvijezda u mraku – čitanja kad spoznaja da ćemo znati tekst drugačije ili bolje ili dovoljnije preduhitri svaku sposobnost da kažemo što to ili kako znamo. U tim čitanjima za osjećajem da nam se tekst doima posve novim, dotad neviđenim, slijedi gotovo smjesta osjećaj da je tu oduvijek, da mi, čitatelji, znamo da je oduvijek tu, i da smo ga oduvijek znali takvog kakav jest, premda smo sada svoje znanje prvi put prepoznali i posve osvijestili."
Roman “Zaposjedanje” (Possession) Antonije Susan Byatt, prvi put objavljen 1990. godine, spada među najvažnije romaneskne naslove britanske književnosti u posljednjih nekoliko desetljeća. Taj je svoj status potvrdio ne samo uglednom Bookerovom nagradom, već i uvrštavanjem u popise obavezne literature na mnogim svjetskim anglistikama. Po svojim je pripovjednim interesima, ali i po značaju za povijest književnosti, “Zaposjedanje” usporedivo sa “Ženskom francuskog poručnika” Johna Fowlesa. Slično Fowlesovome, i roman Antonije Susan Byatt iz pozicije suvremene književne i kulturne teorije ocrtava djelokrug viktorijanske književnosti i kulture, i to kao baštine u temelju samih teorija kojima se danas koristimo kako bismo analizirali ne samo historijske zaloge, već i suvremenost vlastitih analitičkih pozicija. Taj se roman stoga čita i kao komentar na suvremenu proizvodnju znanja, i to ne samo u humanističkim, već i u prirodnim znanostima, jer – primjerice – prati razvoj psihoanalize od njezinih začetaka u devetnaestome stoljeću, ali i genealogiju geologije i teorije evolucije, od njihovih viktorijanskih koncepcija (Charles Darwin, Charles Lyell).
Podijeli na Facebook
