Razgovarala Mima Juračak
Fotografija Privatni arhiv
Natalija Miletić (Sisak, 1977.) autorica je zbirke kratkih priča “Nisam“ (Algoritam, 2016). Ove godine prvi put nastupa na Kalibar Bestivalu u Zadru. Urednik Kruno Lokotar kaže da “ništa nikada neće uništiti čulnost i senzualnost junakinja ovih priča“. Vladimir Arsenić pak tvrdi da “njene junakinje nisu snažne i dominantne žene, nisu Jovanke Orleanke, naprotiv. One su one koje iznose i nose ovaj svet, one su so zemlje, njen ukus i miris“. Povodom predstavljanja njezine knjige u Zadru razgovarali smo s autoricom.
* Ove ste godine objavili zbirku priča “Nisam“. U naslovu se odlučujete dovesti sve do najosnovnijeg poništenja, jednostavno i pomalo odrješito, a sve su to “priče ženskog roda…“ – kako se zove i natječaj koji ste, ako se ne varam, s prvom napisanom pričom osvojili… Čemu toliko ništenje, ako ne i samo(u)ništenje žena u pričama?
- Kažu da pisanje znači ogoliti se bez srama i zadrške. Put do onog ispod činio mi se najlakši kroz proces odbacivanja onoga što se podrazumijeva. Poništavanja su put do bitnog, proces skidanja zaštite, slojeva, projekcija, uloga, put do onog gdje jesmo sami sebi dovoljni. Predrasudama smo svi jednako podložni, iako ovdje govore one, u skidanju simbola jednako učestvuju i oni i one.
* Dobitnica ste dviju regionalno važnih nagrada – “Ulaznice“, natječaja zanimljive karizme, većinom obilježenog likom Vladimira Arsenića kao beskompromisnog kritičara, kao i nagrade “Lapis Histriae“. Nije li možda i simptomatično da ste osvojili nagrade koje prelaze granice, kao što to čini i angažman vaših priča?
- Značajno mi je i vrlo vrijedno osvojiti nagradu koja obuhvaća regiju u smislu razumljivosti kulturnih proizvoda, te ne prihvaća granice, identitete i tradicije kao ograničavajući i jedini mogući kontekst. Ta širina razumljivog je ponos svakom piscu, umjetniku jer njegovo djelo razgovara sa svima, nije zarobljeno u ograničenosti.
* Svi trenutno progovaraju o angažiranosti književnosti, gotovo kao da se pisce koji još nisu stigli propitati vlastiti angažman uputi na taj pothvat (sad je vrijeme, ako ikad…), pa se dotaknimo i toga – možete li prokomentirati razinu vlastitog angažmana u zbirci? Je li to uopće važno? Želite li biti prepoznata kao angažirana autorica, ili takav “status“ predstavlja opterećenje?
- Kad pišem, govorim o onome što me muči, o onome što me veseli, o onome što se ne smije prešutjeti. Pri tome zastupam stavove koji su meni “prirodno“ ispravni. Ne znam čini li me to angažiranom spisateljicom.
* Sami ste u jednom trenutku rekli kako zapravo više pišete o ljubavi, a manje angažirano i manje o ratu. Kakva je ta ljubav koju opisujete, a koja u zbirci stoji u neobičnoj harmoniji s, nazovimo ga, angažiranim dijelom? Treba li uopće pitati spisateljicu zašto ne piše više o ljubavi?
- Rat je konkretan događaj, u njemu možete lako suprotstaviti zla i staviti ih u interakciju. U ljubavi ništa nije jasno i samo po sebi razumljivo i stoga je izazov u svakom pogledu. Moje heroine muči monotonija i usamljenost, ljubav ne spominju kao mogućnost ni kao rješenje, ona je odstranjena iz svjetova u kojima žive kao nepotreban i kičasti luksuz. Tako da strogo gledano ne pišem ni o ratu ni o ljubavi nego o ljudima nakon rata, nakon ljubavi, o prazninama i nemogućnostima da se te praznine preskoči, procesuira, prevlada.
* Teatrologija prisutna u vašoj biografiji daje zanimljivo svjetlo na svojevrsnu “sceničnost“ vaših priča. Ponekad ostavljaju dojam postavljanja scene, bilježenja trenutka prije potpunog fade-outa, a na što se savršeno nadovezuje naslovnica zbirke. Možete li dati vlastitu viziju povezanosti odabranog studija s vlastitim pismom, ima li je po vama?
- Smiješno bi bilo postaviti studiranje teatrologije kao put do boljih priča, ali u konačnici se možda baš to dogodilo. Atmosfera i inzistiranje na trenutku baza su mojih priča, one su predug kadar u kojem su promjene minimalne. Pišem o nepomičnosti tijela i duha obuzetih osjećajem, gustoću istih je lakše ispričati scenama, uokvirenim poput slika, a ipak ne u potpunosti statičnim i završenim poput fotografije.
* Uskoro zbirku priča predstavljate na Kalibar Bestivalu u Zadru na kojem će prvi puta biti dodijeljena nagrada Post scriptum za književnost na društvenim mrežama. Kako komentirate način na koji je danas nužno književnosti pristupiti putem Facebooka i različitih festivala – je li to autoru muka ili gušt? Kako promišljate (samo)promociju?
- Velika kriza hrvatskog izdavaštva poklopila se s prelaskom oglašavanja u sferu privatnog putem društvenih mreža i čini mi se da ni izdavačke kuće ni autori još nisu sigurni u vlastite uloge. Festivali okupljaju autore suvremene književne produkcije na jednom mjestu, postavljaju ih u ulogu zvijezde, čine ih vidljivim publici. Društvene mreže omogućuju svakodnevnu prisutnost djela i autora publici, fingiraju izravnost komunikacije. I jedno i drugo je neophodno u bitci za vidljivost, ali moram priznati da meni kao autorici to nisu ugodne uloge.
* Za kraj, kada biste ukratko trebali opisati vlastitu zbirku, može i dijelom iz zbirke, što biste napisali?
- Iako je ovo teško pitanje, izdvojit ću dio priče “Vožnje“.
Njezin urlik ostao je visjeti u zraku, kolona je na trenutak zastala, časna sestra od sto kila prišla joj je i mirno, uhvativši je pod ruku, izvela iz crkve. Sprovod je izmilio niz cestu, a ona je posramljeno krenula prema kanalima praviti se da je turistica, prebrojavajući u sebi koliko tableta ima u torbi. Tijelo joj je titralo iznutra, bojala se da će utroba prerasti kožu i eksplodirati, cigareta nije pomagala, ni brzo hodanje. Sjela je na terasu prvog kafića na koji je naišla, naručila rakiju i rujući po torbi za tabletom našla lak koji je jučer ukrala u vlastitoj kući. Konobar je bio proćelav, tanak toliko da joj se činilo da će puknuti u struku i vrlo krivih žutih zuba. Zahvalila mu je nesvjesno, ne shvaćajući da govori hrvatski. On se ozario i počeo razgovor na nekoj mješavini jezika bivše joj države. Govorio je o trapericama, Ponte Rossu, lijepim vremenima i cijelo joj vrijeme namigivao. Izgledao joj je kao potrgana lutka iz komične predstave, nije joj ulijevao povjerenje i samo ga je s čuđenjem gledala. Na stol je sletio golub i on joj je pokazao kako da ga potjera šarenom pumpicom napunjenom vodom. Pitala ga je može li tom pumpicom potjerati njega, konobara, na što se ovaj uvrijeđeno lecnuo da nije on neki Cigan da ga se tako tjera. Iz leđa joj je opet krenula nervoza, počela je vikati i psovati, da mu pas mater šovinističku, cijela se terasa usmjerila na scenu, ona je urlajući bacila novce konobaru u lice i odjurila niz ulicu. Uplašila se vlastitog stanja, progutala tablete i dala sve od sebe da nađe hotel u kojem je prespavala. Poslala je mužu sms: Dobro sam, na nekom sprovodu sam, vraćam se sutra. U sobi je dugo lakirala nokte, nespretno i poput djeteta, posvuda oko nokta, čekajući da farmakološka kemija odradi svoje. Jedva je čekala da se vrati kući.
Više o KaLibar bestiValu doznajte na kalibarbestival.zapis.hr/
Podijeli na Facebook
