"Postoji samo blagost / koja uvijek kasni", stihovi su kojima završava pjesma "20. stoljeće u mirovini", iz jedne od dviju među ove korice uvrštenih zbirki Adama Zagajewskog. Radi se o jednom od najznačajnijih autora suvremene poljske i europske književnosti. Te blagosti ni u poetskom načinu ni u sadržaju kod Zagajewskog ne nedostaje. Ona, štoviše, gotovo da preduhitruje čitatelja, podešavajući ga da obazrivo zakorači u čitanje poezije čiji najdragocjeniji učinci izmiču nestrpljivima i osornima. Iako koristi jednostavan jezik i komunikativan izraz, nešto je staromodno i klasično u poeziji Zagajewskog. S jedne strane, poseže za registrom filozofskih i kulturnih pojmova koji traže mislećeg, obrazovanog čitatelja. S druge pak strane, u njegovoj poeziji nema jakih gesta, jednoznačno iskazanog svjetonazora ni povođenja za pjesničkim trendovima. Ova asimetrija pravog života, iscrtana kratkim, odmjerenim potezima pjesnika slikara, koji melankoličnim tonovima svjedoči o prolaznosti zaustavljajući je sjećanjem, potvrda je autoironične konstatacije samog pjesnika da je poezija – lagano pretjerivanje. Na nama je samo još mirno priznati da među pjesnicima malo tko pretjeruje tako lijepo kao Zagajewski. (iz pogovora Đurđice Čilić)
Podijeli na Facebook