Izlazak druge knjige novela Veronike Santo “Bijeli vlak na nebu moga grada” sretna je vijest za hrvatsku književnost, a ne samo za polje fantastike, stoga što Santo predstavlja rijedak primjer suvremenoga, visoko literarnoga pisanja koje se cijepi na ponajbolje stranice domaćih fantastičara i suvremenu postmodernu prozu borgesovskog predznaka. Hibridni oblik fikcije koji je odavna prešao granice uskih žanrova, a slabo je – ako uopće – poznat u suvremenoj hrvatskoj književnosti (svjetski su predstavnici China Miéville, Zoran Živković, Lavie Tidhar i slični svjetski cijenjeni suvremeni pisci “postžanrovske fantastike”), a predstavlja i izvanredan uvid u razvoj projekta domaćega tzv. ženskog pisma 1980-ih, u kojemu je Santo bila javnosti slabo poznatoga, fantastičkog segmenta. Pripovijetke koje nalazimo u zbirci “Bijeli vlak na nebu moga grada” nastavljaju trend hibridne fikcije, interpretacije stvarnosti iz neočekivanih perspektiva koje nas povremeno podsjećaju i na čudni, fantastični svijet predstavljen na slikama Renéa Magrittea. Koliko god svijet u pripovijestima koje sačinjavaju ovu zbirku bio fantastičan, nadrealističan, ostaje neumitno povezan sa svijetom koji vidimo produbljujući njegovu svakodnevnu fenomenologiju. Sve novele “Bijelog vlaka”, njegovi vagoni koje vuče po nebu moga grada, mogu se shvatiti kao metafore, bilo da su napisane u fantastičnom ili znanstvenofantastičnom kontekstu, ostajući međutim pitke, često ironične i zabavne.
Podijeli na Facebook