U jednom od svojih prijašnjih života, žudio sam za istaknutim mjestom u književnom i intelektualnom životu sredine u kojoj sam živio i studirao književnost. Kružio sam, sa svojim pričama, pjesmama, kritikama i “političkim analizama”, oko skupine muškaraca na koje sam gledao kao na meštre od riječi, etički i estetički superiorne učmaloj sredini u kojoj djeluju. Pohodio sam promocije, tribine i književne večeri na kojima su se okupljali, kao i birtije koje su posjećivali, s uvjerenjem da se tamo (na tribini i u birtiji podjednako) brane ne samo istinske umjetničke i književne vrijednosti, nego i kritičko mišljenje i demokracija uopće. Za svaku nepodopštinu na “sceni” koju bi neka od tih sijedih glava skrivila - a znalo je biti pravih svinjarija - izvukao bih prigodnu racionalizaciju iz rukava. Zauzvrat, bio sam čašćen i hvaljen kao “dečko koji obećava”. Te su mi pohvale davale osjećaj da sam bliže ne samo ispunjenju svojih (pretpostavljenih) literarnih potencijala, nego i punopravnom članstvu u svijetu odraslih, mislećih muškaraca. Ukratko: bio sam mladi pisac.
Podijeli na Facebook