U novom romanu naslovljenom "Kao kiša", Irena Matijašević bavi se jednom svojom gotovo opsesivnom temom, ali ovaj put iz donekle sigurnog mjesta pripovjedača. Budući da je u svojim prethodnim prozama temeljito i sa svim sjenama i zamkama ispisala noćne razgovore, slutnje i čekanja, u ovoj je prozi izašla u dnevnu zagrebačku suvremenost, u anonimnost kafića, slučajni susret i sve razumijevanje, ali i svu zabunu koja iz toga može proizaći. Njezini su likovi nagnuti u taj odnos, i taj je odnos s druge strane, nagnut u njih, na svim se stranama događa dramatsko prožimanje, razgovor koji ne štedi nikoga, ali zato obnavlja i liječi, potiče i pokreće. Irena Matijašević u ovom je romanu promatrač, njezina je olovka primjereno ohlađena, ovdje je zanimaju sudbine i odnosi onih drugih. Parafrazirajući Ivana Slamniga stvari naravno postaju jasnije; on na jednom mjestu kaže: "Htio bih tvojim kostima dati svoje meso". Irenini likovi razmjenjuju i mnogo više, prepletene sudbine, ljubav i težinu šutnje, a sve uz nas, u jednom kafiću, stanu ili ulici. Gradski roman o pobjedi nad usamljenošću i užitku u osamljivanju. (Ivica Prtenjača)
Podijeli na Facebook
