Pokuša li netko u današnje doba zadržati djetinju naivnost i čistoću pogleda, onu zaboravljenu nevinost srca i plemenitu patetičnost, pokuša li njegovati onaj zenbudistički početnički um i dopustiti sebi ranjivost, riskira da ga se ismije i prozove pseudoromantičnom blunom, ako ne i nečim gorim. U svom romanu "Carstvo nemoći" Tatjana Gromača, izbjegavajući larpurlartističko lamentiranje, preuzima taj rizik i dosljedno uspijeva iznalaziti smjelosti za beskompromisno introspektivno poniranje u dubine vlastite duše, smjelosti za to da dotakne neuralgične točke društva u kojem živi, ali i da ukaže na umjetnost kao pribježište u svijetu u kojem je dobrota iznimka, a razočaranje konstanta.
Podijeli na Facebook
