"Crvena poštanska kočija" (1913) roman je prepun referenci i aluzija na život u Budimpešti na kraju 19. stoljeća, ispričan posredstvom likova provincijalaca koji stigavši u glavni grad traže svoju sreću i životni smisao. Radi se zapravo o novelističkom ciklusu koji romanom čine tek zajednički likovi: provincijske glumice Szilvia Fátyol i Klára Horváth koje traže svoju šansu na pozornicama glavnog grada, a još više u ljubavi, te razočarani novinar Kazimir Rezeda. Oni zajedno s ostalim likovima – propalim piscima, starobudimskim malograđanskim djevojkama, bogatim gradskim damama, kurtizanama, novinarima, kockarima, mešetarima – predstavljaju boemski dio “peštanskog vašara” čiji je rang nejasan i nestalan, koji žive i umiru za poeziju i ljubav – ali i za sljedeću rundu pića u elegantnom restoranu. Sve u svemu, u malom peštanskom stanu žive dvije provincijske glumice, Szilvia, koja se može pohvaliti najljepšim nogama u Ugarskoj, te ponosna i pomalo ohola Klára. Klára čezne za ljubavlju “pravog” muškarca, a nade u njezino ostvarenje vidi u liku imućnog velikaša i kockara Eduárda Alvinczija. Ne nalazeći posla u peštanskim kazalištima, glumice preživljavaju zahvaljujući imućnoj Szilvijinoj teti, udovici Urbanovics koju u Peštu povremeno namamljuju kazališnim predstavama i druženjima s mladim glumcima. Jednom prilikom tri žene sreću novinara i pjesnika Rezedu kojeg možemo promatrati kao piščev alter ego. Odavna zaljubljen u Kláru, on ih počinje redovito posjećivati u njihovu stanu, prati ih u šetnjama, zajedno odlaze na vožnje kočijom i na konjske utrke. Njihovi susreti uglavnom se svode na prepričavanje prošlih događaja i tuđih sudbina. Tako se upoznajemo sa životom u Pešti i drugim sporednim i nama nesvakidašnjim i neobičnim likovima. U ovoj prozi prevladava ugođaj, i to ugođaj melankolije, razočaranja i žaljenja za nekim ljepšim, davno prohujalim vremenima čiji simbol postaje “crvena poštanska kočija”.
Podijeli na Facebook
