Prva, dugo iščekivana zbirka priča Ružice Aščić, "Dobri dani nasilja", donosi 23 kratke priče za dugo sjećanje. Teško je ove priče usporediti s bilo čime u domaćoj književnosti, kao neku dalju rođaku iz inozemstva mogli bismo istaknuti Flannery O'Connor i njezino poniranje u dno ljudske duše. Priče Ružice Aščić se bave svakodnevnim Zlom i vjernim mu pratiteljem Nasiljem, a samo iznimno i Nepravdom, ali na vrlo nesvakodnevan način. Zlo pronalaze u ljudskim zakutcima, u svojevrsnom naturalizmu duše koji, pomalo distancirano, bilježe. Ružičin jezik je posebna vrsta spektakla, iznenađenja i "halucidnog" očuđenja, hladna poezija u prozi koja potječe iz bogatstva svakodnevice protegnute do oniričkog, u susjedstvo podsvjesnog. Priče kao da lelujaju u međuprostoru zbilje i unutarnje zbilje, pri čemu se u njima komotno gnijezde i nekakva tiha jeza i groteska, rečenice se usijecaju u mozak sve do otvorenih, kafkijanski enigmatičnih završetaka priča koji su najčešće parabolični, pa atmosferom posijani nemir traje. Njihovi likovi su uglavnom lišeni empatije, pa onda i standardne psihologije i motivacije. Svijet napučen takvim likovima – koji uključuje i zlu djecu i ljubavnike između kojih je generacijska provalija i zid nerazumijevanja – kao kroz nekakvu crvotočinu koju ove priče otvaraju, silovito provaljuje. To je književnost koja se iznenada pojavljuje i donosi čist čitateljski užitak.
Podijeli na Facebook
