Djelo je zamišljeno kao pismo koje car Hadrijan piše svom nasljedniku Marku Aureliju. Caru je tek šezdeset godina, ali je teško bolestan. Knjiga, koja je ujedno i roman i povijest i poezija, pozdravila je svjetska kritika kao poseban događaj. Zamišljajući memoare jednog rimskog cara, autorica je htjela “iznutra obnoviti ono što su arheolozi 19. stoljeća obnovili izvana”. Sudeći nepristrano svoj život čovjeka i svoje političko djelo, Hadrijan ne zaboravlja da će Rim, unatoč svojoj veličini, ipak jednog dana propasti. Ali njegov rimski realizam i od Grka naslijeđen humanizam potiču ga da osjeća važnost razmišljanja i služenja do kraja. “Osjećam se odgovornim za ljepotu svijeta”, kaže ovaj junak kojega su problemi čovjeka u svim vremenima: smrtne opasnosti koje izvana i iznutra ugrožavaju civilizaciju, potraga za skladnim suživotom između sreće i “božanske stege”, između inteligencije i volje.
Podijeli na Facebook
