Roman o kojemu će se pričati u barem dvije zemlje i po kojemu će jednom biti snimljen film s automobilima, narodnjacima i unproformiranim osobenjacima. Kada u jednoj zemlji od dva-tri dijela kroz pet dana nestanu četiri djevojčice, dvije kurve na privremenom radu i nepoznat broj ovnova, i to dok se uvelike traga za dvojicom najtraženijih europskih ratnih zločinaca, vrijeme je da se jake snage državnog aparata, koji odreda čine majstori opće prakse, i strani plaćenici maskirani u mirotvorce - aktiviraju. Najnevjerojatnije u romanu “Jel neko vidio djevojčice, kurve, ratne zločince” Emira Imamovića Pirkea, koji opisuje spomenutu trku & frku i još štošta, jest to što je nastao po istinitim motivima, toliko nevjerojatnim da je fikcijska obrada (radi uvjerljivosti) zahtijevala tehniku primjenjivu samo u jednoj zemlji na svijetu: odmicanje od stvarnosti prema mašti kao vjerojatnijoj i normalnijoj. No, iskusnom novinaru i uredniku Imamoviću sedam dana belaja koji se otimaju razumu i strojnoj obradi nije predstavljalo problem - možda i zato što je po srednjoškolskoj struci mašinski tehničar, a pripovjedač po dahu i duhu, humorist po prirodi i društvu, k tomu još portretist galerije od 40-ak likova koji se - glavom, bradom, a često i repom - pojavljuju u romanu... Njegov magikomični realizam predstavlja Bosnu i Hercegovinu kao brod bez krme i pramca, ali bez premca.
Podijeli na Facebook
