Unatoč formalnom razlikovanju, "Knjiga stvari i Knjiga tijela" slovenskoga pjesnika Aleša Štegera jedinstven su pjesnički diptih koji je nastajao čitavo desetljeće. Doseg ovog iznimnog djela vidljiv je već iz povijesti njegove recepcije: "Knjiga stvari" jedna je od najprevođenijih samostalnih knjiga pjesama u posljednja dva desetljeća u Europi, a "Knjigu tijela" Frankfurter Allgemeine Zeitung prozvao je "pozivom na razmišljanje o granicama mogućnosti našeg jezika", dok je njezino američko izdanje nagrađeno dvjema uglednim nagradama kao prijevodna pjesnička knjiga godine u SAD-u. Objedinjene u ovom svesku, Štegerove "Knjige" pjesničko su slavlje koje ne smijete propustiti. U Štegerovoj poeziji pratimo dvostruko kretanje razuđivanja i utjelovljavanja, zadržavanja u utopijskom međuprostoru i biljeleženja nepovratnih spajanja tjelesnih dijelova sa stvarima, trenucima i mjestima. Prividno oprečne struje čine dvije strane iste metode traganja, građenja ne-mjesta, koje je naposlijetku upravo mjesto riječi. Riječ je na svojemu mjestu, ali mjesta riječi nema, saznajemo u "Knjizi tijela". Riječ nije "ni na jednom mjestu", nego "u svojemu izvan". Kao što veli Gilles Deleuze, granice jezika ne određuje vanjština stvari i tijela u vremenu i prostoru. Štegerova poezija ne putuje u unutarnjost, gdje bi tražila dubinska suglasja, već se kreće na dodiru izvanjskosti (jezika, tijelâ, stvari), gdje osjećamo riječi koje nemaju svoje tijelo, gdje čitamo tijela koja nemaju svoj jezik, gdje oživljavaju stvari koje nemaju svoj život.
Podijeli na Facebook
