Točno u ponoć, jednog 31. prosinca, u nekoj neimenovanoj zemlji zavladala je vječnost, jer od tog trenutka više nitko neće umrijeti. Taj događaj najprije izaziva sveopće oduševljenje i razdraganost, a zatim i pomutnju u svim društevnim slojevima, od vlade do osiguravajućih društava, od pogrebnih poduzeća do staračkih domova, ali osobito u Katoličkoj crkvi koja glasno prosvjeduje, jer bez smrti više nema uskrsnuća, a bez uskrsnuća nema Crkve... Nakon sedam mjeseci “jednostranog primirja” smrt šalje ljubičastu omotnicu s pismom namijenjenom sredstvima javnog priopćavanja u kojem objavljuje prekid “štrajka“ i nastavak obaveze koju je preuzela prema ljudskom rodu. Iako su poduzete sve istražne mjere koje su vlastima bile na raspolaganju kako bi se identificirao njihov pošiljatelj (od analize rukopisa do rekonstrukcije lica), ljubičaste omotnice zlokobnog sadražaja i dalje stižu u domove ljudi kojima je preostalo tek tjedan dana života. Sve... osim jedne, koju smrt čak ni nakon tri pokušaja ne uspijeva poslati jednom violončelistu čiji portret, “kad bi uistinu postojao u glazbi, ne bi ga pronašli ni u jednoj skladbi za violončelo, tek u jednoj kratkoj Chopinovoj etidi u ges duru“. Pretvorivši se u ženu, smrt odlučuje osobno uručiti pismo nesretnom primatelju. Ali prije toga, vođena nekim neobjašnjivim nagonom, želi upoznati svoju žrtvu, odlazi u njegov dom i kriomica ga promatra dok spava...
Podijeli na Facebook
