U novoj zbirci priča Radenko Vadanjel vraća se pitanju što ga je postavio u svome hvaljenom proznom prvijencu “Dnevnik besposličara”: koliko nas daleko (i duboko) može odvesti nepokretnost? I u “Mišomoru za rođake” svijet učmalih gradića i sela pozornica je na kojoj se susreću ljudi koji gotovo da se ne miču, no koji čak i tako postaju sudionici neke od bespoštednih bitaka: borbe između bolesnih i zdravih, moćnih i nemoćnih, mladih i starih, sretnih i nesretnih. Raspadnute obitelji, i one koje na okupu drži samo interes, vječna podozrivost i umorno suučesništvo rođaka - Vadanjelovi pripovjedni krugovi šire se oko starih obiteljskih kuća i zemljišta, a toplo truplo nekretnine, još zaposjednuto čovjekom, često je jedino čime se život hrani: jedina prilika za pokret. I zato za Vadanjela, ni za njegova čitatelja, nepomičnosti nema. Svijet ljudi ni po čemu se ne razlikuje od ostatka organskoga svijeta: u ritmu koji se ne može i ne treba ubrzavati on se okončava i iznova rađa, a svaki čovjekov pokret - bio on snažan ili malaksao - vodi nas istome ishodu. “Mišomor za rođake” svijetu u kojem živimo isto je ono što o zapuštenoj obiteljskoj kući kazuje jedan od likova u naslovnoj priči: anamneza psihičkoga stanja, dijagnoza emocionalnog rasapa njezinih stanara.
Podijeli na Facebook
