"Htjela sam govoriti, pisati o svom ocu, o njegovu životu i o distanci koja se pojavila između nas kad sam ušla u pubertet. Bila je to klasna distanca, ali osobita, za koju nema naziva. Poput razdvojene ljubavi. Zatim sam počela pisati roman u kojem je on bio glavni lik. Osjećaj gađenja usred pripovijedanja. Odnedavna znam da roman nije moguć. Da bih prikazala život koji je bio podvrgnut nužnosti, nemam prava zauzeti ponajprije umjetničko stajalište ni nastojati da napišem nešto 'oduševljavajuće' ili 'dirljivo'. Prikupit ću očeve riječi, geste, sklonosti, markantne činjenice njegova života, sve objektivne znakove života u kojem sam i ja sudjelovala. Nikakve poezije sjećanja ni vedre poruge. Prirodno mi dolazi plosnato pisanje, isto onakvo kakvim sam se svojedobno služila kako bih roditeljima priopćila najvažnije novosti." U potrazi za objektivnošću, za nepristranom književnom obradom teme koja joj je vrlo važna, Ernaux je u ovoj autobiografskoj pripovijesti dakle odabrala pristup koji, na prvi pogled, nije "pristup srca". Rezultat je međutim sve samo ne "plosnat". Čitatelj dobiva dojam kako je velika snaga priče upravo posljedica autoričine odluke da svjesno izbjegava efekte i odbija "pisati dirljivo". Pred nama, takoreći u natuknicama, prolazi gotovo cijelo 20. stoljeće, borba jedne obitelji za bolje mjesto u životu kroz neimaštinu, ratove, manjak obrazovanja, i sve posljedice što ih uspjesi (ili neuspjesi) u toj borbi imaju za odnose među generacijama. Univerzalnija tema teško se može zamisliti.
Podijeli na Facebook