Kao i njezin prethodni roman, “Mitohondrijska Eva”, “O čajnicima i ženama” od prve stranice uvlači čitatelja u literarni svijet koji gradi nevjerojatno gustim i na trenutke poetskim rečenicama kojima pripovijeda priču o jednoj obitelji, s posebnim naglaskom na njezinim ženskim članicama. Obitelj je bila u središtu interesa i u njezinoj zbirci priča “Slatkiš, duhan, britva” i općenito je primjetno kako Mihaela Gašpar ne mijenja svoj kurs pripovijedanja, ali kako se istovremeno nikada ne ponavlja, samo nadograđuje. U trenutku kada priča započinje, a naknadno ćemo saznati kako taj prvi dio pripovijeda Barbara, jedna od sestara, jedna od kćeri, majki, supruga i nećakinja u ovome romanu, sve kao da se već dogodilo. Stanje u kojem se nalazi jedan od četiri ravnopravna pripovjedača ovoga romana rezultat je onoga što se dogodilo u prošlosti, što će se djelomično i fragmentarno rekonstruirati, a što nam govori o propasti jedne obitelji, koja krije svoje male i velike tajne, nesporazume i negativne emocije. Obitelji koja je – nesretna na svoj način! Kroz četiri unutarnja monologa (sestre Barbara i Irma, njihova teta Agata i Barbarin prijatelj Jasen), vješto uklopljena jedan u drugi, tako da tek zajedno čine zaokruženu i smislenu cjelinu, spoznat ćemo međusobne odnose i uzroke propasti jedne ni po čemu posebne, a opet vrlo indikativne obitelji. “Sjećaš se kako smo nekada imale normalne živote?” reći će u jednom trenutku jedna sestra drugoj, premda čitatelj već sluti i zna kako je to samo privid, idealizirana perspektiva kakva je dopuštena djeci. Jer, njihova obitelj uvijek je bila pomalo zakinuta za tu željenu normalnost, mogla je održavati samo njezin privid, iako toga nitko od njih nije bio svjestan. (Iz pogovora Jagne Pogačnik)
Podijeli na Facebook
