Život ruskoga pisca Gajta Gazdanova višestruko su, stvarno i simbolički, obilježila putovanja: prvo je u najranijem djetinjstvu s obitelji otputovao u daleki Sibir, gdje je otac dobio posao. Potom se obitelj nakratko skrasila u Peterburgu da bi zatim uslijedila putovanja, preseljenja i egzil na zapad: Peterburg, pa Minsk, Brjansk, Smolensk, ljeti pak Kavkaz (Gazdanovi su podrijetlom iz Osetije), pa Harkov, Istanbul, Sofija, Pariz, München... Ta premještanja u prostoru neprestano izbijaju iz njegovih tekstova kao mirisi trave, cvijeća i zemlje, kao slike vodom bogatih rijeka, kao sjetna razmišljanja i nemirni snovi da bi naposljetku postala pogled na svijet i prepoznatljiv umjetnički rukopis. Kratki roman “Povijest jednog putovanja” (Istorija odnogo putešestvija, 1938.) putovanje je realizirano umjetničkim postupkom. Djelo se pojavilo nekoliko godina nakon famozne “Večeri kod Claire” kad su svi očekivali čudo. Međutim, očekivanog čuda nije bilo. Roman je bio nešto drugo. Pred čitatelje je došao smiren tekst, kompozicijski kompaktan i zaokružen, ali eklektičan, sastavljen od niza malih priča. Dok se u “Večeri kod Claire” sve strastveno kovitlalo prema izvoru “vječne ženstvenosti”, tj. prema neodoljivoj Claire, u “Povijesti jednog putovanja” takvo “jako” narativno središte ne postoji. Ovdje glavni lik Volodja, piščev alter ego, putuje morem i kopnom, sjećanjima, slutnjama i razmišljanjima spajajući u jednu veliku priču više samostalnih cjelina. Priče povezuju Volodjina razmišljanja o ljudskim naravima i ambijentima, zapravo – pravi mali eseji o svijetu kroz koji junak hrabro kroči.
Podijeli na Facebook
