Pun mjesec u Istanbulu

Za onoga koji propituje prostor nepoznatog, nesavladivog, knjiga pjesama Branka Čegeca “Pun mjesec u Istanbulu” specifična je vrsta “tamnog mjesta“. Susret s drugim, naš putujući rasuti teret, odricanje i pristajanje, neuhvatljiva magma grada (ljudskih lica, u prvom redu) dotiče se, ili je u središtu, njegove nove knjige. Uznemirujući okoliš, prisutnost drukčijeg svijeta, istodobnost različitog, spušta se u hiroviti prostor pjesme s jednakom i neizvjesnošću i strašću. Poezija u svojoj procesualnosti i krhkosti, golosti i ranjivosti, paradoksalno, jedini mu je pouzdan znak: u kretanju gradom, u njegovim različitim mjerama, razmjerima, aršinima, ona se nadaje kao mjesto s kojeg se govori o strahu, radosti i žudnji, piše o događaju i slučaju. Onkraj svjetla, ili iza onoga što nam predstavlja, prikazuje – mrmor glasova, tajna pozornica grada, bitka i mir, ljubav i smrt, prisutnost i odsutnost – “Pun mjesec u Istanbulu” za čitatelja postaje put prema gore, fotografiranje uličnih predstava, sintaksa nepoznanica, orbita bizarnih likova i parola prodavača. Hoćemo li takvim čitanjem (svijeta) doći do temeljnog znaka: prispjeti u vrijeme punog mjeseca u Istanbulu? Miješaju se imena i činjenice, kalendar dolaska i odlaska, ali ono što se uistinu upisuje, poezija i drama teksta, trag egzistencije i sudbine, otkriva se na drugom polu značenja, na drugoj (mračnoj) strani “punog mjeseca u Istanbulu”. (Miroslav Mićanović)