Roman je dojmljiva literarizacija autoričine tvrdnje kako u pisanju vidi "sredstvo da se izdrži tuga" te da ono "pruža nadu onda kada je zapravo nema", svodeći pritom fabulu na neskriveno tematiziranje vlastitih emocija, odnosno vlastito postojanje na vrijeme ljubavnikove odsutnosti/prisutnosti. U tom smislu sve običnosti i detalji "anemične" svakodnevice podređeni su bljeskovima kratkotrajne sreće zajedničkih sati, a vlastita patnja postaje "kritična masa" bez koje ovo štivo ne bi ni postojalo. U svakom slučaju, riječ je o emocionalno nesuspregnutoj kronologiji jednog strastvenog, no unaprijed gubitničkog odnosa, između oženjenog muškarca i žene koja čeka, kazivanoj u prvom licu, gotovo kao dnevnik uspomena one, kojoj je doživljena strast, u dobi kada već ima dva odrasla sina, postala sinonimom vlastita postojanja.
Podijeli na Facebook
