Samovar

Roman “Samovar” Davora Špišića pripovijeda duša Borisa Makarova koji se smrznuo na naftnim poljima Bijelih noći u Sibiru gdje jer radio kao inženjer. Kako duše lako putuju kroz prostor i vrijeme Borisova duša pripovijeda o nekoliko generacija Makarovih, obitelji ruskoga podrijetla, čiji je rodonačelnik Nikita još u dječačkoj dobi, vihorom Drugog svjetskog rata, dospio u naše krajeve. Sada, 2030. godine, Boris i u smrti očinski bdije nad svoje tri kćeri usidjelice, tri čehovljevske sestre: Varjom (50), Sonjom (45) i Natašom (40). Najstarija je zaposlena kao baba-sera, srednja pere mrtvace na patologiji u obližnjem gradu, a najmlađa prodaje ljubav, tj. sebe. Zagubljene u vremenu i prostoru, one žive u derutnom muzeju posvećenom Batinskoj bitci i u izolaciji. Tu se skalamerija povijesti i tradicije susreće s kvazi-futurizmom ove crne komedije u kojoj, ničim izazvane, tri sestre sanjaju iz svog zabačenog kutka Hrvatske put u obećanu Moskvu, u zemlju predaka. Ali na vrata im zakuca Kanađanka Ekatarina, podrijetlom iz Beograda i još k tomu trudna djevojka njihova brata Sergeja… “Samovar” je satira i parabola koja se ne trudi prerasti u alegoriju, jer kao da se cjelovita slika ičega raspršila, kao da su ostali samo plikovi i otoci života, povremenosti i proizvoljnosti, kao da je od konteksta i smisla ostao samo muzej suvišnih stvari s kojima se može činiti što god kome padne na pamet. I ljudi su zaboravljeni, izrabljeni i poživinčeni, a čekanje busa koji će izbaviti junakinje i konačno unijeti promjenu u njihove periferne živote podsjeća na iščekivanje dolaska razdrndanog Godota, premda bi i dolazak apokalipse ovdje bila dobra vijest, evanđelje samo.