Glavni lik romana Pavel Straňanský ljubitelj je i strastveni proučavatelj seoskog života, nastoji ga oteti potpunom zaboravu, jednako kao što njegove djeliće uspijeva sačuvati seoska barokna arhitektura. Pavel preživljava tako što sastavlja rodoslovna stabla za Čehe koji su odavno emigrirali u Ameriku. Njegovi klijenti uglavnom naprosto žele doznati nešto o svojem porijeklu i precima, koji su većinom potekli iz južnočeških sela, gdje i sam junak živi čitav život. Ali priča se zapleće oko jedne neobične narudžbe domaćega klijenta koji ne traži genealošku studiju, nego neko staro zametnuto pismo zbog kojeg je nekoliko zemljoposjednika u doba nasilne socijalističke kolektivizacije sela bilo razvlašteno i završilo u zatvoru. To kod genealoga od početka izaziva nelagodu jer sumnja u nečasne namjere klijenta. Pripovjedač naizgled nepretenciozno prati prilično napetu detekciju provođenu putem stanovite genealoške forenzike, no niti priče sve se više zapleću i Pavel otkriva da ga manje-više rutinski zadatak baca izravno u sadašnjost, da priča iz 50-ih sliči onoj koja se mogla dogoditi i prije tjedan dana. U romanu je riječ o nastojanju naših suvremenika da iziđu na kraj s povijesnim traumama svojih obitelji, koje najizravnije utječu na njihove vlastite životne putove. Društveni sloj koji se u ranim pedesetima nastojao ekonomski i politički likvidirati, sloj bogatih seljaka-kulaka, u devedesetima se ponovo nastoji uspostaviti, ali mehanizmi njegova uskrsnuća jednako su okrutni kao i mehanizmi njegove likvidacije. Tako je kristalno čisto istaknut važan aspekt opterećenosti prošlošću – njezino ponavljanje pod izlikom ispravljanja njezinih grijeha. Premda autor do samoga kraja održava privid podjele na dobre i zle, odgovore na univerzalna pitanja krivnje i oprosta, žrtve i krvnika ostavlja neriješenima. Upravo u toj odluci da ne zauzme poziciju presuditelja njegova je najjača pripovjedačka, ali i moralna osobina.
Podijeli na Facebook
