Silmarillion

“Silmarillion” J.R.R. Tolkiena prvi je put objavljen 1977. godine, četiri godine nakon autorove smrti. Zahtjevan i dugotrajan urednički posao oko sređivanja očeve dokumentacije obavio je Christopher Tolkien. Pravi “Silmarillion” zapravo je samo središnji dio ove knjige u kojem je Tolkien ispričao pripovijest o tri Silmarilla, dragulja koja je izradio Fëanor, najdarovitiji od svih vilenjaka. Po predanju, prvi je Gospodar tame, Morgoth, ugrabio Silmarille i ugradio ih u svoju krunu, nakon čega su vilenjaci pošli u rat protiv sila zla ne bi li povratili svete im dragulje. Čitatelji “Gospodara prstenova” prepoznat će neka od zbivanja, a kao junaci u ovoj priči pojavljuju se i neki dobro znani vilenjaci. Tolkien je, međutim, želio da se u knjigu uvrste još četiri kraća djela, od kojih se dva odnose na legende o samom početku postanka svijeta; to su “Glazba Ainura” i “Kazivanje o Valaru” pisane u stilu drevnih epova. Na preostala dva spisa, napisana u formi povijesnih tekstova (“Pad Numenora” i “O prstenu moći i Trećem dobu”), izravno se nadovezuju događaji opisani u “Gospodaru prstenova”. “Silmarillion” je nastajao u razdoblju od gotovo pedeset godina, uz bezbrojne izmjene, neprestane dorade i pregršt različitih inačica istih događaja, pa je stoga razumljivo što nema konzistentnu strukturu romana kao druga zaokružena Tolkienova djela, no ipak pruža neprocjenjivo vrijedan uvid u povijest Međuzemlja i cjelokupnu mitologiju Tolkienova svijeta prije “Gospodara prstenova”.