U romanu "Smiješak Padra Pija" Dražen Katunarić pomalo se odmiče od egzistencijalističke, pesimističke proze garnirane esejizmom koju je dosad pisao, stvorivši zabavno, ali ponovo vrlo sadržajno i slojevito djelo na spoju tradicije i moderniteta. Roman je to izrazite događajnosti, pun obrata, iznenađenja i različitih generacijskih, svjetonazornih i drugih sukoba, čiju kompleksnu strukturu autor gradi prepletanjem dviju radnji povezanih motivom učenja jezika, kao platforme ljubavna približavanja i moguće pustolovine. Roman tematizira odnos muškarca i žene te polazi od ideje odvojenih ljudskih sudbina koje se, iako ne znaju jedna za drugu, ipak međusobno prožimaju i prepliću po logici prepoznatog znaka i ritma. To je ritam valcera u šest koraka gdje se parovi drže isprepleteno i plešu oko zamišljenog centra sve dok ne označe puni krug na način da prva tri koraka pripadaju jednoj, a druga tri drugoj romanesknoj sudbini koja se na koncu pokazuje jedinstvenom i istom. Dražen Katunarić uzima jezik, tj. motiv učenja jezika kao nit vodilju koja povezuje dvije priče s puno okreta, krivih koraka, dizanja i spuštanja, rotiranja i njihanja, a ispripovijedan je kombinacijom iskaza u trećemu i prvome licu. Naslanjajući se na baštinu pikarskog romana, autor roman sastavlja nizanjem doživljaja jednog probisvijeta sklonog alkoholu, sablažnjivog učitelja i učenika jezika žudnje, uz to i nepopravljive kukavice, koji u različitim situacijama vješto izvlači korist za sebe i parazitiranjem osigurava egzistenciju. No, jedan san i halucinantna pojava Padra Pija zaokreću radnju u posve drugom smjeru, uvodeći čitatelja u drugi sloj romana gdje žudnja za nepoznatim i čudesnim čini sponu između dvije paralelne priče.
Podijeli na Facebook
