Posljednja pustolovina 20. stoljeća pripala je fotografima – svjedocima tegobnih potresa epohe što je podjednako bila ispunjena ljepotom i užasom. Ratovi, katastrofe, prevrati i revolucije – gdje ljudski život gubi svaki smisao, a time i presudnu vezu s Bogom, zabilježeni su zahvaljujući fotografima. S druge strane, beskrajna ljepota svijeta, ljudska lica izbrazdana sjećanjima, grozničavi megalopolisi s tornjevima što dosežu nebo, pamte te osamljenike što s kamerom u ruci, tim prirodnim produžetkom svoga znatiželjna bića, skupljaju u univerzalni “spomenar života” važne trenutke. Oteti zaboravu djelić vremena, uostalom, znači spasiti ga od sigurne smrti. Potraga je to i za tragovima preostale ljepote, one ljepote koja će, kako je pisao Dostojevski, “spasiti svijet”. Tim posljednjim pustolovima stoljeća, nomadima bez stalnoga boravišta, pripada i poznat hrvatski fotograf Stanko Abadžić, građanin Praga, Zagreba i Krka, diplomirani germanist, ukratko – građanin svijeta. Već je u rodnome Vukovaru, toj baroknoj fantaziji uz Dunav, gradu koji je široka srca primao sve ljude, Abadžić naučio voljeti svijet. (Nataša Šegota Lah)
Podijeli na Facebook
