Knjiga potječe iz monografija koje je autor objavio u proteklim desetljećima, u prvom redu iz “Povijesti Jugoslavije između 1918. i 1991. godine”, kao i studije posvećene raskolu između Tita i Staljina između 1948. i 1949. godine. Autor si je ovaj put postavio cilj da osvijetli Titov lik, ali i naslika grupni portret političke elite koja je djelovala njemu uz bok. To se u prvom redu odnosi na Milovana Đilasa, Edvarda Kardelja i Aleksandra Rankovića, ali i na srpske, hrvatske, slovenske, makedonske i bosanske političare liberalnoga ili konzervativnoga kova, uz čiju je pomoć Tito oblikovao svoju unutarnju i vanjsku politiku. Pritom se, naravno, ne smije previdjeti ni uloga koju su u njegovu životu imale žene, u prvom redu Jovanka Broz. Pričajući o suradnji, razilaženjima i sukobima koji su se odigravali između Tita i drugova, autoru se otkrilo da svojom analizom odgovara i na pitanje zašto je ta elita tako neslavno propala i zašto pripovijest o Titu ima i svoju tamnu stranu, i to usprkos veličini njegove borbe protiv Hitlera, Mussolinija, a kasnije i Staljina, te unatoč globalnoj dimenziji njegove politike nesvrstanosti. Profesor Tvrtko Jakovina sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta u predgovoru knjizi piše: “Ne postoji, ispravno govori Pirjevec, važniji vladar Južnih Slavena u 20. stoljeću nego što je to bio Josip Broz Tito. Zbog toga i toliko nesuglasica. Tito se, naime, ne može svesti samo na zločine, a ni samo na glamur. Ali on jest i ono što je činio sa suradnicima, ženama, u Drugom svjetskom ratu, s nesvrstanima, sa srpskim liberalima i proljećarima… To u knjizi jasno piše. Zašto se time, dobrim i lošim, ne baviti, zašto dopuštati da ideologija I strah nadvladaju opći I znanstveni interes? Zanimanje čitateljstva, valja se nadati, neće sprječiti baš ništa.”
Podijeli na Facebook
