Svaka dobra bajka ujedno je i noćna mȍra jer strah – a mora biti smrtni – stvara junaka. Švicarska psihoanalitičarka Jeannette Fischer naučila nas je da smrtni strah nije strah od smrti – to je ustvari strah od poništenja, da ćemo morati žrtvovati dijelove sebe kako bismo izdržali nasilje u kojem živimo. Američki pisac kultnog statusa Stephen King, po mnogima najveći pripovjedač našeg vremena, izgradio je karijeru na strahu, na tome da sustavno dobro plaši i potom oslobađa svoje čitatelje. Strah u umjetnosti nerijetko ima terapeutsku ulogu, osobito za djecu i mlade: neprorađene emocije, koje se nerijetko ne mogu izgovoriti jer se ne mogu imenovati – a ne mogu se imenovati jer se (još) ne mogu promisliti – dobivaju svoje bajkovite simbole (šumu, vuka, vješticu ili neko drugo čudovište) koji se potom u strašnoj priči relativno jednostavno rastvaraju. Čitanje bajke često je iskustvo magije: psihičke silnice koje nas drže u šaci odjednom se rastvore i slobodni smo. Možda i nema veće slobode od one kad nas odjednom napusti upravo smrtni strah: više ništa ne moramo žrtvovati da bismo bili. To, naravno, redovito zahtijeva junaštvo, a u bajci je junak ili junakinja simbolički nositelj naših strahova; on će ih za nas “otkupiti”.
Sve ovo u pozadini je najnovijeg romana Stephena Kinga, “Bajka” (Znanje, prijevod Damir Biličić), originalno, na engleskom jeziku, objavljenom lani. “Bajka” je poveći svezak, broji čak 640 stranica, no za Kinga to nije neobično – mnoge njegove priče su kapitalci ili serijali koje je ispisao u nekoliko tomova. Nažalost, ne mogu kontekstualizirati njegov pretposljednji roman onako kako zaslužuje jer je ovo moj prvi King – prvi u smislu prvoga njegova romana koji sam pročitala, no kao i većinu ljudi na planetu, i mene je King “obilježio”. Neki od mojih najdubljih dječjih strahova vezani su upravo uz njegove priče – odrasla sam strahujući uz filmsku verziju “Carrie” (1976.) sa Sissy Spacek u naslovnoj ulozi, žmirila na kauču dok sam gledala dvodijelnu mini-seriju “Ono” iz 1990. (zbog koje otad izbjegavam klaune u širokom luku…), a više ne pamtim koliko puta sam pogledala “Zelenu milju” snimljenu 1999. prema Kingovu romanu iz 1996. godine.
U “Bajci” King slijedi svoj isprobani recept koji se već mnogo puta pokazao dobitnom kombinacijom: miješa stvarnost s fantastikom, no treba napomenuti da “Bajka” žanrovski nije horor, nego fantastički roman s doista blagim elementima jeze. U tom smislu idealna je literatura za strašljiv(i)ce poput mene: nemam predrasuda prema žanru horora, ali na moju sramotu moram priznati da za njega nemam sȁpe. “Bajka” bi, međutim, čitateljima opće prakse mogla biti dobar prvi roman za upoznavanje Kingova superiornog storytellinga jer je, sadržajno i atmosferom, kombinacija Kingove stvarnosne proze (poput, recimo, “Zelene milje”) i njegovih mračnijih djela.
King je superioran pripovjedač zato što mu uspijeva uvjeriti čitatelja da je sasvim moguće otvoriti vrata šupe u vrtu i propasti niz stepenice u paralelni svijet koji nastanjuju divovi što glođu kosti male djece, princeze koje trbuhozbore pomoću konja, živi mrtvaci koji izgledaju kao da ih pogoni električna energija, ljudi kojima su oteta osjetila i crveni zrikavci koji upravljaju svijetom insekata. I divovski žohari (eto, upozorila sam vas).
King ovdje ne štedi na metraži: točno 185 stranica (igrom slučaja u hrvatskom prijevodu koliko je i stepenica u spremištu u vrtu…) potrošit će na postavljanje pozornice – gradnju priče o dječaku, a potom i mladiću Charlieju Readeu (što je zgodna igra riječi jer read na engleskom znači čitati) kojem je majka poginula u bizarnoj prometnoj nesreći kad mu je bilo sedam godina. Dječakov otac, skršen tragedijom u kojem mu je pola supruge ostalo na mostu, a pola završilo u rijeci nakon što je na nju naletio kamion, odaje se piću, a Charlie ostaje potpuno sam. Otac jest tu, ali rijetko je pri svijesti, ponekad uspije napraviti doručak a da ne zagori, dječak o tome ne govori nikome, kao ni o strahovima da će obojica, nakon što otac izgubi posao, završiti kao beskućnici. Trećina “Bajke” gotovo je drama s društvenog dna, tegobna priča o odrastanju i sramotnoj tajni: dječak voli oca, ali ga se i srami; oteto mu je njegovo pravo na tugovanje za majkom jer ga je otac potpuno opteretio vlastitom tugom pa Charlieju ne preostaje ništa drugo nego da on – dijete – postane odrasla osoba u tom domaćinstvu.
Neće fantazija iz šupe promijeniti dinamiku romana, ali hoće jedan ostarjeli pas, kujica Radar. Zbog artritičnih kukova Radar se jedva kreće, no može lajati i tako spasi život svojem gazdi, starom čudaku s kraja ulice, gospodinu Bowditchu, koji živi u zapuštenom zdanju, Psihovoj kući kako je zovu klinci, i ni s kim ne komunicira. Kad padne s ljestava, Radar će lavežom dozvati Charlieja koji tuda prolazi biciklom na povratku iz škole. Tako će započeti jedno neobično prijateljstvo i strastveno otkupljenje: Charlie je, naime, kao dječak, dok je otac još pio, u jednoj molitivi sklopio pogodbu – učinit će baš sve što život od njega zatraži pod uvjetom da mu se vrati otac kakvog pamti.
Prvi, stvarnosni dio romana mogao bi se pokazati ponešto težim zalogajem za nestrpljive čitatelje – radnja nikako da krene, King si uzima i stranica i vremena kao da nema sutra i namjerno oteže s nevjerojatnom pričom koju nam Charlie, pripovjedač, od početka romana obećava ispripovijedati. No tu je pas, a “pas ili beba uvijek će prodati priču” (vrijedi za novine, a vrijedi i za književnost). Radar, gospodine King, nema više mnogo vremena na raspolaganju, zato, dovraga, ubrzajte do tog čuda koje nam obećajete! Ne morate imati psa u stvarnom životu da biste se zaljubili u Radar. Kako će i hoće li Charlie spasiti kujicu postaje zamašnjak radnje, mnogo više od kante zlata koju mladić otkrije u sefu na katu Psihove kuće kad gospodin Bowditch završi u bolnici, a Charlie obeća da će preuzeti brigu o njemu za vrijeme rehabilitacije. Iza kuće gospodina Bowditcha nalazi se zaključana šupa iz koje dopiru sablasni zvukovi. I tu doista počinje priča: kad Bowditch umre, Charlieju ostavlja snimku na kojoj se nalazi priča u koju nitko živ ne bi povjerovao. Bowditch je cijeli život tajio da se u šupi skriva portal koji vodi u drugi svijet. A kad čitatelj propadne kroz taj portal, četiristo stranica pročitat će u jednoj noći. Nema magije do Kingove magije.
Prilika čini lopova, a nesreća stvara junaka. U drugom svijetu pokazat će se da je Charlie – usprkos nestašlucima koje je činio dok je otac pio – napravljen od dobrog materijala. Životinja vam može zarobiti srce, to vam ja ne moram govoriti, a za Radar je Charlie, iako ispočetka sumnja u vlastitu izdržljivost, spreman dati i život. Postoji, naime, mogućnost ne samo da joj produlji život nego i vrati vrijeme unatrag, no svijet u koji će zaći, kako to već obično biva, ima vlastite probleme. Dok napreduje tim drugim svijetom, u pokušaju da učini sasvim konkretnu stvar – spasi život artritičnom psu, Charlie osvješćuje kako ga obuzima, a možda i proganja nekonkretno, zamišljeno – da, bajka.
Što ako su naši životi sastavljeni od finog tkanja priče? Što ako nas je sve u životu, kao u šumi napunjenoj simbolima, vodilo do ovoga trenutka u kojem se srž priče rastvara i razotkriva kao nevjerojatna, živuća stvarnost? Što ako možemo postati dijelom priče? King je u “Bajci” zašao u postmodernistički metaverzum: Charlie se neprestano sapliće o metatekst i svjesno bilježi da je – i u stvarnosti i u bajci – Cvilidreta ili Rumpelštilski nekoliko puta skrenuo njegovu sudbinu. Bajka o Cvilidreti stara je oko 4000 godina: njezina pouka svodi se na to da se zlo neutralizira imenovanjem, identificiranjem naglas.
Pored Cvilidrete, Charlie u vlastitu života otkriva i metakomadiće drugih bajki i predaja: šupa i stepenice koje se spuštaju podsjećaju na bajku o Janku (ili Jacku) i čarobnom grahu koji će dječaka pretvoriti u ubojicu divova; potom su tu Bowditchove aluzije na zaraćene narode Gog i Magog od kojih, kad ih spojiš, dobiješ pravo čudovište; Radar i Charlie nisu doslovce Dorothy i Toto, no i oni su, poput likova iz “Čarobnjaka iz Oza”, prebačeni u neki drugi svijet u kojem također postoji smaragdni grad, a pored kojega živi stvarna Guščarica s kobilom Faladom što govori…
Kingove bajke, da se vratimo na početak, često su noćne mȍre. No katkad nam i najužasnije stvari daju snagu – zato u njih treba gledati. U priči u kakvu je Charlie upao često se javlja ime koje se ne smije izgovoriti, kako se ne bi probudilo zlo. Bajka će od Charlieja načiniti junaka. Preobrazba je i fizička, ne samo unutarnja: možda ne postajemo ono u što vjerujemo, ali svakako postajemo ono što najčešće mislimo i osjećamo. I činimo. “Hrabar čovjek pomaže. Kukavica samo donosi darove.” A dobri ljudi blistaju još više u mračnim vremenima.
Podijeli na Facebook
