Dvanaest hodočasnika
Dvanaest priča koje su dugo lutale da bi se na kraju sastale u zbirci dotjeranoj do savršenstva
Marija Blažević Zalokar
Naša ocjena:
"Dvanaest hodočanika" zbirka je priča Gabriela Garcíje Márqueza. Priče su to koje su hodočastile od pisaćeg stola do koša za smeće, u nekoliko navrata zamirale, pa bile ponovno oživljavane, sastavljane iz bilješki koje je autor godinama nasumce skupljao, pa ih uobličio na listu papira koji je posudio iz bilježnice svoje djece.
Priče su to koje imaju vlastitu priču, pozadinu koja stoji čvrsto iza njih, i čitatelj cijelo vrijeme ima osjećaj da je svaka priča dio neke cjeline, da živi jednako kao i njezin pisac, i da svaka ima, osim napisanog, jedan cijeli život koji ju je pretumbao, pomogao joj da sazrije, a zatim je tako cjelovita (kao što je čovjek cjelovit nakon određenih iskustava) došla do čitatelja.
Moram napomenuti da je moj prvi susret s Márquezovim djelima bio ponešto razočaravajuć i da sam, nakon opširnog prologa u kojem objašnjava kako je spašavao već odbačene priče, očekivala "dvanaest očajnika" umjesto "dvanaest hodočanika". Upoznata sa sujetom koju gotovo svaki autor gaji prema vlastitome djelu, pokušavajući ga iskoristiti čak i onda kad bi mu jedna svrha mogla biti potpaljivanje peći, skeptična prema djelu ovog pisca, s kojim, ponavljam zaista nisam bila oduševljena na prvu, nevoljko sam, na savjet drage osobe, dala još jednu šansu Márquezu.
Knjigu sam otvorila pred spavanje, s namjerom da pročitam jednu priču, a ostale razvlačim ostalih jedanaest dana, kao neku pokoru. Ali te sam noći ostala budna do sitnih sati i shvatila da su svi oni koji su se kleli u veličinu ovog nobelovca - bili u pravu.
Priče Gabriela Garcíje Márqueza naprosto su me osvojile. Bilo da priča o čovjeku koji nosi neraspadnuto mrtvo tijelo vlastitog djeteta po Vatikanu, s namjerom da mu kćer bude proglašena sveticom, i to tako da u prizoru mrtvog tijela djeteta nema ni natruhe bizarnosti ili morbidnosti; bilo da priča o ženi koja je zabunom ostala godinama zatvorena u mentalnoj ustanovi - svaka pojedina priča nosi "snagu romana" i živi s čitateljem danima nakon što se pročita.
Svaka od dvanaest priča ima svoj svijet. Ni jedna nije nalik drugoj. Ne veže ih ništa osim one priče iz prologa: sve su hodočastile svijetom, bivale zaboravljene, prenamijenjene ili jednostavno odbačene da bi na kraju sazrele do savršenstva kojeg je autor objedinio u zbirci.
Lutanja dvanaest priča iz ove zbirke na koncu su rezultirala remek-djelom. Ovo je jedna od onih knjiga koje vam neko vrijeme, nakon što je pročitate, ne dopušta da pružite šansu ostalim autorima, jedna od onih nakon kojih vam većina knjiga koje poslije dohvatite jednostavno - nije dovoljno dobra.
Svih, ali doslovno svih dvanaest priča snagom utiska koji ostavljaju mogu parirati romanima koji su nas vremenski mnogo dulje okupirali.
Nevjerojatne su knjige (a takve nam se dogode svega par puta u životu) za koje možemo sa sigurnošću tvrditi da ćemo ih ponovno čitati. Za mene je ovo jedna od takva knjiga. I još jedna napomena - svima koji tvrde kako je kratka priča u odnosu na roman "niža vrsta", "Dvanaest hodočasnika" doći će kao šamar otriježnjenja.
Gabriel García Márquez je nakon početne skepse, i jedne neprospavane noći, postao jedan od mojih najdražih pisaca.
Podijeli na Facebook
