Gabriel García Márquez

KOLUMBIJA

Gabriel José García Márquez (1927) kolumbijski je pisac, novinar, izdavač i politički aktivist. Dobio je Nobelovu nagradu za književnost 1982. godine. Rodio se u gradu Aracataca, obalnom gradu u sjevernoj Kolumbiji, a odrastao je s djedom i bakom po majci. S osam godina, nakon smrti djeda, otišao je živjeti s roditeljima u grad Sucre i tada počinje njegovo formalno obrazovanje. Sramežljiv, ali inteligentan, dobija kasnije školarinu u isusovačkoj školi za nadarene učenike. Na nagovor roditelja krenuo je studirati pravo na Universidad Nacional. U to je vrijeme upoznao svoju tada trinaestogodišnju suprugu Mercedes, koja mu je obećala da će se udati za njega kada završi školovanje. Vjenčali su se četrnaest godina kasnije. Predavanja ga nisu pretjerano zanimala, ali je zavolio književnost. Putovao je po Kolumbiji, 1954. godine se skrasio u Bogoti te počeo raditi kao novinar u listu El Espectador. Zbog jednog novinskog članka u kojem je opisao događaje jedinog preživjelog mornara kolumbijskog razarača koji je potonuo zbog nemara, a vlada to sve pokušavala preokrenuti i zataškati, Márquezu je život bio u opasnosti, te je morao napustiti domovinu.
U doba izgnanstva boravio je i u Havani, započevši prijateljstvo s Castrom koje traje i dan danas, te izaziva brojne negativne političke reakcije. Svoje najveće uspjehe kao pisac doživio je u Mexico Cityju, gdje se sa suprugom i sinovima Roderigom i Gonzalom doselio 1959. godine. Prva uspješna knjiga bila mu je “Pukovniku nema tko pisati” (1961), a slijedio je “Pogreb velike mame” godinu dana kasnije. Za svoju najslavniju knjigu, “Sto godina samoće”, ispričao je kako mu se, dok je prilazio Acapulcu, dogodilo svojevrsno otkrivenje i nije znao ni sam zašto, ali je znao da treba napisati tu knjigu. Doživljaj je bio tako cjelovit, da je na tom mjestu mogao izdiktirati prvo poglavlje, od riječi do riječi. Vratio je obitelj kući, zatvorio se u sobu, počeo pisati i to svakodnevno osamnaest mjeseci. Pušio je šest kutija cigareta na dan, prodao automobil i gotovo sve električne uređaje u kući kako bi mogao prehraniti obitelj i kupiti dovoljno papira za pisanje i založio preostale stvari u kući da pošalje rukopis izdavaču.
Njegovo najpoznatije djelo i jedna od najčitanijih knjiga svjetske književnosti ugledalo je svjetlo dana u travnju 1969. Knjiga "Sto godina samoće" prodana je u više od 10 milijuna primjeraka i osvojila mnogobrojne nagrade, te je iznjedrila cijelu školu “magičnog realizma” (sam Márquez se uvijek ograđivao od tog naziva). Márquez je tada imao 39 godina. Izlazak knjige “Patrijarhove jeseni” 1975. godine podijelilo je kritičare, jer su mnogi očekivali nastavak “Sto godina samoće”. S vremenom je knjiga dobila mjesto koje zaslužuje, a neki je smatraju njegovim najboljim djelom.
Zbog svojih političkih stavova, ponovno je morao otići iz Kolumbije u Meksiko, jer ga je kolumbijska vlada optužila da novčano pomaže gerilsku grupu M-16. Godine 1982. dobio je Nobelovu nagradu, nastavio pisati, podučavati i bio je politički aktivan. Romantičnim temama se vratio 1986. knjigom “Ljubav u doba kolere”, snažnom, poetičnom i komičnom pričom o ljubavi na duge staze u kojoj je opisana i priča o ljubavi njegovih roditelja. Uslijedile su “General u labirintu”, zbirka pripovjedaka “12 hodočasnika”, “Ljubav i drugi demoni”. Novcem od Nobelove nagrade, koji je godinama stajao na računu švicarske banke, Márquez je kupio danas vrlo cijenjene kolumbijske novine Cambio. S petnaest tisuća primjeraka, naklada Cambia je odmah skočila na pedeset tisuća, a maleni odmak napravio je 1996. godine “novinarskim” stilom napisavši knjigu “Vijest o otmici”, koja govori o kolumbijskoj narkomafiji.
Početkom ljeta 1999. počele su se širiti misteriozne glasine o Márquezovoj tajanstvenoj bolesti, netko je čak plasirao na internet kako je pisac umro u Mexico Cityju. Postavljena mu je dijagnoza ne-Hodgkinovog limfoma. Terapija je bila uspješna, a za to vrijeme Márquez se potpuno predao poslu, sve u strahu da svoja djela neće nikada završiti. U jesen 2002. objavio je prvi dio autobiografije “Živjeti da bi se pripovijedalo” i prvih 50.000 primjeraka prodano je u svega dva tjedna. Prvi dio memoara govori o odnosima njegovih roditelja, a završava 1955. godine, odnosno objavljivanjem prve priče. U drugom dijelu piše o životu do objavljivanja “Sto godina samoće”, a u trećem o prijateljstvima s nekim od najpoznatijih svjetskih vođa, poput Castra ili bivšeg američkog predsjednika Billa Clintona. Danas najveći dio vremena provodi u gradu Mexico Cityju. (Izvor: Wikipedia)