Elisabeth je upoznala Daniela u travnju 1993. godine, ima tad osam godina. Dobila je zadatak u školi da s nekim susjedom porazgovara o tome što znači biti susjed, a onda treba napisati sastavak. Nezgodno je malo što su se ona i njezina majka Wendy tek doselile pa susjede zapravo ne poznaju, što znači da bi se s Danielom, njihovim prvim susjedom, najprije trebala upoznati majka. Wendy se sve to ne da, danima ignorira Elisabethinu molbu da joj pomogne pa večer prije roka za zadaću savjetuje kćeri da naprosto izmisli priču, a ona će joj zauzvrat kupiti ne samo video-kasetu "Ljepotice i zvijeri", nego i videorekorder. Elisabeth zna da joj majka laže, neće tu biti ni ljepotice ni zvijeri a kamoli videorekordera, pa se domisli originalnom rješenju - kako da ispuni zadatak a da svejedno ne laže. Iako majka nije bogzna kako ispala u tom sastavku, ocijenila ga je simpatičnim i šarmantnim i odlučila ga pokazati susjedu.
Tako započinje neobično prijateljstvo koje će potrajati do "sadašnjeg" trenutka romana: onoga u kojem je Daniel stogodišnjak u staračkom domu, moguće i hospiciju, medicinsko osoblje je uvjereno da Daniel umire; Elisabeth je tridesetogodišnjakinja koja se lažno predstavlja kao njegova unuka, što recepcionarku manje zanima ali bi ipak htjela vidjeti neki dokument, najbolje putovnicu, koja je Elisabeth pak istekla, što znači da mora izraditi novu, a to nije najlakše izvesti u provincijskoj pošti u vrijeme općeg kaosa: Britanija je upravo na referendumu izglasala Brexit. Elisabeth odbacuje sve tvrdnje da je Daniel pri kraju života, uvjerena je da samo puno spava pa vrijeme pored njega provodi čitajući mu klasike. Dapače, roman počinje parafrazom "Pripovijesti o dva grada" Charlesa Dickensa: "Bijaše to najgore vrijeme, bijaše to najgore vrijeme."
"Jesen" Ali Smith (Vuković&Runjić, 2019., prijevod Dinko Telećan) višeslojan je, poetičan, melankoličan i u emotivnom smislu raskošan roman, prvi dio tetralogije koju je škotska autorica počela objavljivati 2016. godine, nekoliko mjeseci nakon što je izglasan Brexit, zbog čega "Jesen" nazivaju i prvim postbreksitovskim romanom. Svaki od romana autorica je zamislila kao sezonski "izvještaj o stanju nacije", u međuvremenu je objavila i "Zimu" (Vuković&Runjić, 2020., prijevod Vlatka Valentić) i "Proljeće", a na ljeto ove godine trebala bi stići i završnica tetralogije, "Ljeto". Tko je Ali Smith u svijetu (britanske) književnosti, najbolje govori rečenica kojom ju je opisao irski romanopisac, dramatičar i pjesnik Sebastian Barry rekavši da je Smith škotska laureatkinja za Nobelovu nagradu, naravno na čekanju. Na hrvatski jezik prevedeni su i njezini romani "Nasumičnost" (VBZ, 2006., prijevod Petar Vujačić) i "Bio ali ne ostaje" (VBZ, 2018., prijevod Petar Vujačić).
U blurbu, na poleđini "Jeseni", citira se kritika Alexa Prestona: "U zemlji u očitu raskolu, pisac poput Ali Smith vrijedi više od cijelog sabora političara." U jesen 2016. kad Ali Smith objavljuje "Jesen", četiri mjeseca nakon što je Britanija odlučila napustiti Europsku uniju, "stanje nacije" vjerojatno se činilo kao najbitnija odrednica njezina romana. Jača netrpeljivost prema strancima, "vijesti su sada poput stada ubrzanih ovaca koje se bacaju s litice", "kao da je demokracija boca i netko može prijetiti da će je razbiti i njome malo napraviti štetu", "došlo je vrijeme kad ljudi jedni drugima nešto govore, a ništa od toga ne pretvara se u dijalog".
Referendumsko doba za Ali Smith je međutim samo pozadinsko platno; u smislu važnosti političkog trenutka (ne i ozbiljnosti posljedica!) čak i manje važno od činjenice da – iako autorica planira napisati romane od kojih će se svaki zvati po jednom godišnjem dobu – njezini likovi sa zabrinutošću primjećuju da u Britaniji više ne postoje godišnja doba, nego tek jedno, klima se trajno "pokvarila". Da dodam: izašli su iz Europe, kao i da nisu, pitanje je koliko će dugo te Europe uopće biti; planeta, života, sviju nas.
U srcu romana su Daniel Gluck i Elisabeth Demand, sreća i zahtjev, što bi bio doslovni prijevod njihovih prezimena, ustvari sreća i svijet (Daniel jednom prilikom objašnjava Elisabeth da je njezino prezime vjerojatno došlo od francuskog "de" i "monde", dakle "od svijeta"). Uz majku koje često nema, Daniel postaje glavni bejbisiter, a onda i Elisabethin prijatelj, čemu majka konstantno prigovara: ne toliko zbog razlike u godinama, koliko zato što sumnja da je Daniel homoseksualac, a i ne sviđa joj se ta njihova neobična igra – da o slikama, likovnoj umjetnosti, razgovaraju tako da se zatvore oči pa jedan sliku zamišlja dok drugi pripovijeda iz sjećanja što je na slici bilo. Većina tih slika su radovi Pauline Boty, zaboravljene i ponovno otkrivene britanske pop-art slikarice, koja najprije za Daniela, a potom i za Elisabeth, ima posebno značenje.
U "sadašnjem" trenutku romana – ispresijecanom Elisabethinim prisjećanjima na prošlost i Danielovim oniričkim digresijama (iz pozicije sanjača pripovjedača) – Elisabeth Demand doslovce postaje Elisabeth Od Svijeta, koja u sebi nosi čitave zaboravljene, ili odsanjane, ili prošle svjetove: Elisabeth je svakako čuvarica jednog specifičnog svijeta, onog koji nastaje između dvoje ljudi, kemijom koja se ne može nazvati drukčije nego ljubavlju i taj prostor "između" nepovratno preobražava prostore "unutra", u ljudima. U tome je čitava, golema ljepota ovoga romana.
Pritom Ali Smith jezik koristi na organski način – on izrasta u tekst i izrasta iz teksta, slijedom toga i pripovjednost je u službi fleksibilnosti jezika i njegovih sintaktičkih mišića. Naoko to može stvoriti dojam da Ali Smith piše, a njezini junaci izgovaraju besmislice – da riječi nisu sastavljene od smisla nego zvučnih fonema, no baš suprotno. Iako se jezik ovdje grana organski potpomažući se svojom zvučnošću i poetičnošću slika koje stvara, on se grana u veoma smislenu priču: u rukama iznimnog pisca fragmentarnost se na kraju itekako može sklopiti u cjelinu. I zato bi Ali Smith trebala dobiti Nobelovu nagradu za književnost: zadivljujuće je što sve – i kakav! – suvremeni roman može biti. (Zahvale Dinku Telećanu koji je divno preveo roman i pokazao da i hrvatski jezik može imati raskošnu organičnost.)
O tome, jednom prilikom, razgovaraju i Daniel i Elisabeth. Ovako:
"Riječi ne rastu, Elisabeth će.
Rastu, reče Daniel.
Riječi nisu biljke, reče Elisabeth.
Riječi su same po sebi organizmi, Daniel će.
Origano-izmi, reče Elisabeth.
Herbalno i verbalno, biljno i zbiljno, reče Daniel. Jezik je poput makova. Samo treba okopati zemlju oko njega i iz nje izrastu zaspale riječi, jarkocrvene, svježe, rascvale. Zatim zašuška sjeme i ispadne iz njih. Onda bude još više jezika koji samo čeka da nikne."
Odgovarajući jednom na pitanje tko je njoj Daniel, Elisabeth, gotovo nervozno, kaže kako to nije nikakav odnos. "Ali to je ljubav. Ne mogu se pretvarati da nije." "Jesen" je emotivno raskošna zato što govori o tome kako je moguće biti zaljubljen u način na koji netko gleda svijet i nas, i koliko je važno nadati se da će nas ljudi koji nas vole na kraju zaista vidjeti. Pripovijeda i o tome kako je u redu zaboravljati jer inače nikad više ne bismo zaspali. I o tome kako "uvijek ima, uvijek će biti još priče. To je bit priče". Kao čitateljica, smatram da je Ali Smith time dala obećanje.
Podijeli na Facebook
