Prigrli život
Istinita priča koja dirljivo objašnjava zašto se ljudi polijevaju kantama hladne vode
Nataša Ozmec
Naša ocjena:
Da se probudite jednog jutra i shvatite da vam je jedna ruka nemoćna, usahla, kao mrtva, vjerojatno biste osjetili nelagodu, strah, užas ili sve troje zajedno. Možda ste tip koji ne voli ići doktoru dok još možete hodati, možda ste nepopravljivi optimist ili pak volite neugodne misli pogurati pod tepih, pa biste brzo prešli preko toga. No, što ako ta nemoć, usahlost i mrtvilo ne prestaju, nego se dapače malo po malo pogoršavaju i šire vašim tijelom?
Zamislite da se to pretvori u strašnu, neporecivu, nepovratnu dijagnozu. Smrtonosnu dijagnozu. Za Susan Spencer Wendel to su bila tri pogubna slova ALS. Amiotrofična lateralna skleroza (poznata i kao Lou Gehringova bolest prema slavnom igraču bejzbola kojem je dijagnosticirana 1939.) neurološka je bolest koja ostavlja um lucidnim, ali progresivno vodi do paralize odnosno atrofije mišića, invalidnosti i smrti, a možda ste nedavno čuli za nju zbog sve prisutnije kampanje polijevanjem kantama ledene vode.
Nevjerica, šok, poricanje, ufanje, optimizam, vjera u čudo. Depresija, tuga, konačnost. Zamislite da vam se to dogodilo. To je nešto od čega se naježimo i o čemu ne volimo razmišljati. Ali Susan, uspješna i priznata novinarka, majka troje djece, u sretnom braku, u naponu snage, okružena prijateljima, morala je razmišljati o tome. Na deveti rođendan svojeg najmlađeg sina 9. rujna 2012. u uvodu svoje knjige zapisala je: "Ne mogu podignuti ruke kako bih jela ili zagrlila svoju djecu. Moji mišići odumiru i nema im povratka. Nikad više neću moći pomaknuti jezik dovoljno da razgovijetno kažem: Volim te. Brzo i sigurno umirem. No danas sam živa."
Kada je naposljetku prihvatila svoju smrt, i još više, progresivnu nemoć i ovisnost o drugima, kao izglednu, neumitnu stvarnost, odlučila je izvući iz onoga što joj je preostalo najviše što može. Pronaći radost u godini koju su joj liječnici predvidjeli, koju joj je bolest ostavila. Ushit da ponovo otkrije život, zahvalnost da prigrli sve što joj je dano, hrabrost da se suoči sa strahovima, prošlošću i budućnošću. No, više od svega, željela je svojoj djeci ostaviti djelić sebe, neizbrisivu uspomenu. "Ovo što upravo držite u ruci, dar je koji ostavljam svojoj djeci", kaže na jednom mjestu u knjizi.
I zaista, iako govori o ALS-u, o suočavanju sa smrtnošću do detalja kao što su poteškoće odlaska na zahod ili vlastitoj odluci o smještanju u hospicij puno prije nego je za to došlo vrijeme, o bolovima, umoru, depresiji i tuzi, istodobno, i s puno humora i poniznosti priča i o radosti, o sreći zbog onoga što ima, sada i ovdje, o ljepoti, o životu i što on za nju znači. "Pišem o prihvaćanju, o životu u radosti i umiranju u radosti i o vraški mnogo smijeha kojim je taj proces popraćen."
Susan je umrla u lipnju ove godine, tri godine nakon što joj je dijagnosticiran ALS. Kao strastvenu, posvećenu novinarku koja je izvještavala o ljudskim sudbinama iz sudnica, pisanje je odredilo njezin život, ali i njezin odlazak – gotovo je nevjerojatno da je većinu napisala tipkajući desnim palcem po ajfonu – kakva volja, kakva predanost, kakva želja! Pisala je o putovanjima s najdražim ljudima, o pronalasku bioloških roditelja, pomirenju s mamom i tatom, o svojoj djeci, suprugu, sestri, prijateljima...
Ali zapravo je pisala samo o sebi. I usprkos motivu ("Da se ljudi nasmiju i zaplaču i grle svoju djecu i šale se s prijateljima i budu svjesni kako je divno biti živ") knjiga je prije svega slika prekrasne žene koja se ogolila do srži, koliko vjerojatno može samo netko suočen sa svojim skorim krajem, tko nema što izgubiti, tko želi ostati majka svojoj djeci, tko želi ostaviti trag, svjestan da drugog uskoro više neće od nje biti.
I kako god dirljivo, teško, mučno, radosno, smiješno, humano i duhovito bilo to štivo, na kraju ostaje njezina jedinstvena priča. Podsjetnik, da smo svi ovdje tek tren, uz nepogrešivo izabran citat stihova Johna Drydena – svojevrstan prolog knjizi i njezin omen: "Sretan je čovjek, jedini se sretnim broji, / Onaj tko može danas zvati svojim ... Ni samo nebo nema nad prošlošću vlast, / Al što je bilo, bješe, i ja imadoh svoj čas."
Podijeli na Facebook
