Pripovjedač se budi u bolnici: ne zna tko je, što je, gdje je, ni o čemu se radi. Ne sjeća se kad je legao spavati ni što je radio prije toga, ničega se ne sjeća, ne postoji prije, nikakva prošlost. Budi se u užasu, ili ga užas budi, preplavljen je egzistencijalnom strepnjom. Ne znam jesu li vam takvi trenuci poznati; to je onaj trenutak kad se probudite gledajući u prazninu. A ona gleda vas.

Dok leži u bolnici, možda zbog nedostatka kisika, pričinjavaju mu se stvari: uvečer je, tonući u san, počeo viđati orlove. Goleme ptice okupljale su se iznad njegova kreveta, u prostoru koji više nije bio omeđen stropom i zidovima. Osim orlova, pričinjava mu se i glazba. Dolazi iz daljine, vrlo tiha, svečana, melankolična melodija, jasno je čuo harfu i vrlo suzdržana puhaća glazbala. Možda je to halucinacija, ali možda je to i glazba sfera. Za glazbu je pitao medicinsku sestru, ali kad ga je čudno pogledala, shvatio je da je orkestar u njegovoj glavi. Ptice nije spominjao.

Tako počinje novi, kratki roman Ede Popovića, knjiga od svega 142 stranice, podijeljena u tri dijela – Buđenje, Povlačenje i Prekid – i nabijena slojevima kao kineska kutija. Pripovjedač uskoro doznaje da je u bolnici završio zbog embolije. Kronična opstruktivna bolest pluća od koje boluje godinama i ugrušci u plućima pretvorili su njegovo tijelo u skladište ugljičnog dioksida. Rutinskom pretragom otkriven mu je i limfom u zdjelici. Ugrušci u plućima, ispalo je, manji su problem. Treba preživjeti prvi udar, što mu je uspjelo, ostalo će riješiti tablete. Zbog limfoma kreće na kemoterapiju.

Godina je 2020. i usred pandemije koronavirusa pripovjedač se bori za život, za dah. Nazivam ga pripovjedačem, iako bih ga mogla nazvati i Edom Popovićem, piscem, suprugom i ocem, s obzirom da u romanu spominje ženu Lilu i sina Svena, sustanare mačke i psa nazvanog Kodo kojem je prošloga ljeta preko društvenih mreža tražio udomitelja jer se zbog piščeve bolesti obitelj o njemu više nije mogla kvalitetno brinuti. Ne ustežem se ukazati na autobiografsku poveznicu iz obzira, uostalom ni sam autor ne skriva da je građu za ovaj roman crpio iz vlastita života, činim to zato što vjerujem da je važno naglasiti razdjelnu crtu između života i književnosti. Ovoga puta ne stoga što čitatelji književnost vole čitati kao trač rubriku, pa u život upisuju romane, nego zato što je u pitanju odlična književnost pa je važno naglasiti – pisca. Paradoksalno, pisca koji se ne skriva iza fikcije.

"Kako sam brojio ružičaste robote" (Naklada OceanMore, 2021.) fragmentarna je proza, kombinacija romana, autobiografskih činjenica, dnevničkih zapisa, mikro-eseja i poetskih posveta ljepoti svijeta – onog vani i onog unutra. Ružičasti roboti iz naslova romana ujedno su roboti iz naslova pjesme Flaming Lipsa "Yoshimi Battles th Pink Robots". U toj pjesmi, koju je čuo iz sinovljeve sobe u trenutku kad je doznao za dijagnozu limfoma, za pripovjedača ima nešto vrlo umirujuće i opuštajuće. Prijateljica Christine, nakon što joj piše o Yoshiminoj borbi s ružičastim robotima i svojem limfomu, savjetuje mu da, po uzoru na dječju priču "Jim Knopf i Lukas strojovođa", prebroji svoje robote, kao što je Jim prebrojio divlje pirate pa su postali toliko smušeni da više nisu mogli biti opaki i zločesti. Jim se, naime, borio s Divljom trinaestoricom, no kad ih je prebrojio, ispostavilo se da ih je samo dvanaest. "Dakle: nastavi brojiti svoje robote. Moguće je da se prave da ih je više nego što ih ima. Kad ih jednom uvjeriš da ih je manje, svi će postati dobroćudni."

Prijatelj Neven, učitelj aikida, u miru sa sobom i s čitavim svijetom, pripovjedaču pak govori da je bolest privremeno stanje, podsjetnik na to odakle dolazimo i kamo idemo. Kemoterapija ga, dodaje, može izliječiti ili ubiti, ovisno o tome kako gleda na nju. Samo se nemoj uplašiti, savjetuje mu, jer strah je ubio oboljele od mnogo lakših bolesti nego što je ova tvoja. Čitajući pak "Silent Spring", knjigu Rachel Carson – što govori o ekologiju unutar naših tijela i o tome kako promjena čak i u jednoj molekuli može utjecati na cijeli sustav i izazvati promjene u organima i tkivima koji prividno nisu povezani s točkom promjene – pripovjedač zaključuje kako mu ne preostaje ništa drugo nego preuzeti stvar u svoje ruke i pokušati odgonetnuti gdje je to, u kojem dijelu tijela naime, i kada, pretrpio udarac, ili tu sićušnu promjenu, što je pokrenulo bolest. Redovi koje zapisuje – roman – dio su te potrage.

Počinje, dakle, s bolnicom. Probudio se na mjestu na kojem se umire. Ali onda se tu i rađa, zaključuje. Postoji li uopće mjesto gdje se ne umire i ne rađa? Mjesto gdje nema ničega, neko ne-mjesto? Pomisao na to uznemirila ga je više nego stanje u kojem se nalazio. "Ljudski mozak ne može zamisliti ništavilo, ne beskrajnost praznog prostora, kako pogrešno opisuju ništavilo, nego upravo suprotno – odsutnost prostora, materije, oblika, ičega, ono što je, kažu, prethodilo velikom prasku." Ipak, uznemirila ga je pomisao na to nezamislivo ništavilo. Ne zna zašto ga je to uznemirilo, uostalom nije ni važno, važno je da jalovo razmišlja o nezamislivoj stvari, koja ga k tomu uznemiruje i plaši. "A da to nezamislivo ništavilo, pomislio sam, to ne-mjesto, nije ono iz čega sam se probudio u ovom krevetu, u ovom kavezu? Da to nije sȃma smrt? Bio sam umro, ali su me vratili iz mrtvih. Sinulo mi je da užas koji sam tada osjetio nije bio izazvan mjestom na kojem sam se probudio, već mjestom iz kojeg sam se probudio. Otuda ovaj strah."

Blizina smrti neminovno priziva sve prijašnje smrti s kojima smo se susreli pa se pripovjedač tako prisjeća majke koja je umrla prije osam godina. Mnogo se puta, kaže, susreo sa strahom, no nikad nije toliko strahovao kao što je posljednjih godina majčina života strahovao za nju. Nije bila u godinama za umiranje, no bolovala je od ALS-a, bolesti koja joj je oduzela najprije govor, pa gutanje, potom se obrušila na hodanje, a na kraju joj je uzela i disanje. Pripovjedač se tad prvi put susreo i s respiratorom za kućnu upotrebu koji su nabavili majci; to joj je kupilo još tri mjeseca života.

"Strašan je taj osjećaj bespomoćnosti koji vas pritišće, lomi, tjera da se tresete, cvilite i plačete. Kroz majčinu bolest svi smo se u obitelji suočili s tim osjećajem. Borite se s nečim bez ikakve šanse za uspjehom. A njezina je bolest upravo takva. Što god poduzeli, koliko god se trudili i upinjali, osuđeni ste na neuspjeh. To nas je ponekad jako obeshrabrivalo i onda smo to pokazivali jedni drugima, ali ne i majci. Ona je znala punu istinu o svojoj bolesti, ništa joj nismo zatajili ni mi ni liječnici, laž je strašnija od ikakve bolesti, no vlastitu nemoć i obeshrabrenost smo joj zatajili."

Spomen respiratora i gubljenja daha, gušenje uslijed gubitka sposobnosti disanja, "Ružičaste robote" neminovno sidri u stvarnost. Oboljeli od KOBP-a visoko su rizični u doba pandemije, pripovjedač ne smije van, sin za doručkom nosi masku, tako čuva oca. "Dogovorili smo se da se nećemo ustrtariti, da nećemo dopustiti virusu da nas zatoči, sputa i zarazi strahom. Život u strahu i nije neki život. Ipak, ne idem u trgovine, njih dvoje mi to ne dopuštaju. Budem doma, pišem, čitam, prošećem se po kvartu, vikendom Lila i ja odemo negdje u šumu. Ne nedostaju mi prijatelji, znanci, drugi ljudi, dovoljno je da znam da su ondje vani. Nedostaju mi, međutim, Lilini i Svenovi dodiri i poljupci. Ljubljiva smo obitelj. Ljubimo se i grlimo u svakoj prilici. Tako je bilo prije. Tu nas je virus pokolebao, postavio zavjesu između nas." I kako počnemo cijeniti nešto tek kad to izgubimo, nastavlja, shvatimo da smo, dodirujući se, zapravo potvrđivali da smo živi, da smo tako slavili život. Da se ne možemo u potpunosti osjetiti živima bez dodira drugoga živog.

Umjesto vani, pripovjedačev život odvija se u glavi i na balkonu. Tih dana češće nego inače kopa po prtljazi što se cijelog života gomilala u njegovoj glavi. Nezahvalan je to i neugodan posao. I ova jedna koža mu je previše, uvijek mu je bila previše, podsjeća ga na to da je u njoj zatvoreno ono što su izdresirali da bude ja. Osjeća da će, uspije li se riješiti te kože, otkriti onoga koji ga diše, pokreće, živi.

"Često sam se pitao iz čega raste čovjek, tko je doista onaj tko me raste, tko mi izgrađuje pluća, srce, mozak, oči, mišiće, kosti, sve. Sigurno to nije neki bog, još manje onaj kojeg su drilali da bude ja – onaj koji misli, koji ima potrebe, koji čita i piše, koji radi, privređuje i zadovoljava potrebe. Dakle, onaj koji se bavi tričarijama. I koji ne može reći, evo, sad ću učiniti da ti raste kosa, da ti srce kuca i krv kola tijelom, da se rastvori hrana koju jedeš i njome se nahrani svaka stanica, da vidiš ono stablo, da čuješ zvukove iz susjedne zgrade, da osjetiš miris crnog čaja. Ništa od toga ne može onaj u meni za kojeg su me uvjerili da sam ja, nego to čini onaj u meni kojeg ne znam, a osjećam i trebam ga upoznati."

Pripovjedač i njegova obitelj stanuju u zgradi, nakon jedne kemoterapije čuje nekoga na susjednom balkonu, dijeli ih tek pregrada od mutnog, armiranog stakla. Nepoznati ne želi odgovoriti kako se zove, pripovjedač mu nadijeva ime Sjena i s njim, u mjesecima koji slijede, redovito razgovara. Sjena možda doista postoji, ima ime, za život privređuje prevarantskim poslićima, no Sjena je možda i pripovjedačev zamišljaj, možda je to ona druga polovica bića koja je bila nepoznata (i nepriznata). Sjena je moguće i jedva vidljiva materijalizacija straha koji pripovjedač često osjeća.

"Ne mogu od njega pobjeći, borba s njim je uzaludna, ne pomaže ako ga poričem. Zato sam ga pustio da me prožme, pomirio se s njim. Prihvatio sam ga kao što prihvaćam nenadani nestanak struje, ispuhanu gumu na autu, žvaku na potplatu cipele. Sad smo u dobrim odnosima, strah i ja. Kad dođe, pustim da me zagrli, zagrlim ja njega, neko vrijeme se grlimo, i onda on ode."

Razgovara s Lilom koja taj zapis pročita u njegovoj bilježnici. Čega se boji? pita ga. Boji li se smrti? Naravno da se boji smrti, odgovara joj. On toliko voli život da bi radije umro, nego ga se odrekao. Ljetos je bio na rubu, jedva se izvukao. "Ljetos sam", govori Lili, "sjećaš se, plakao kad smo razgovarali o tome, a sad, vidiš, mirno žvačem rižoto i salatu. Pričao sam ti kako sam ponekad noću bezglasno plakao gore u bolnici. Nisam želio da me drugi čuju. Bilo je to iz čistog očaja."

Roman "Kako sam brojio ružičaste robote" rijetko je iskrena proza, nema se prilike često ovako nešto čitati u hrvatskoj književnosti, osobito iz muške vizure. Zapisi su to ranjivog i ranjenog muškarca što se bori za život i dah, vrlo emocionalni, ali nimalo melankolični ili patetični: ovo je pošteno svođenje računa sa životom, ispovijest "gubitnika" u svijetu natjecatelja, sirovo i neuljepšano; gola, otkrivena rana koja pred našim očima, nadam se, zacjeljuje.

Ovu vrstu prozu imam običaj nazivati "romanima ni o čemu". Kvalifikacija nije mišljena pejorativno, više upućuje na pisca koji se hrabro odrekao uobičajenih književnih alata. Hrabro, jer književni su alati često štake, dimna zavjesa, koji ponekad skrivaju nedostatak talenta, a nerijetko i nedostatak smisla. "Ružičasti roboti" roman su ni o čemu jer nemaju klasičnu radnju i zaplet na koje se čitatelj navikao oslanjati. Umjesto toga su roman o svačemu (bitnom). Vrsta je to proze koja počiva na promišljenom meandriranju, dubokom zagledavanju u samoga sebe; ne slijedi zakone bilo kojeg žanra, vrste, forme ili stila, a najčešće nema ni jasan završetak. Ne može ga ni imati, jer ova priča još traje, i trajat će dok ima pripovjedača i pisca.

Za razliku od autofikcije, zadnjih godina popularnog "žanra" u kojem se čitatelj nerijetko spotiče o piščev ego, pisac je u "Ružičastim robotima" slabo prisutan. Opet paradoksalno, jer piše o sebi, no ovdje se malo toga fikcionalizira, stvarnost se zapisuje kako se događa, no ta stvarnosna, autobiografska priča ipak prolazi žrvanj piščeve djelatnosti – sam pisac, promatrajući i zapisujući svoj život, pretvara se u prizmu što stvarnost reflektira u književnost. On je leća što uvećava ili umanjuje: sve što je ikad pročitao, napisao, promislio, istražio, naučio i otkrio rudareći po sebi – a rudariti po sebi uvijek znači kopati i po svijetu, jer u svima nama postoji raspon od paklenih tama do, ako ne božanskog svjetla, onda budističke bodhicitte – sadržano je u toj prizmi-piscu koji sada piše prozu.

Potvrđuje to i autor. Svoje književne "uzore" nalazi u Robinsonu Jeffersu i Vitomilu Zupanu. Prvoga rado čita jer iz njega progovara cijelo njegovo biće. Piše kao da mu o tome ovisi život, u svaki stih ulaže sve što ima. "Malo je pisaca koji tako pišu, vrlo malo. Ostali su taj posao prepustili egu. Otuda toliko kenjaže u književnosti." Citira Vitomila Zupana: "Dakle, literatura, ali ne izmišljeni beletristički bućkuriš, nego zapisi samog života. Pisati život! U brk životu samome, prevariti i pakao i nebo te stvoriti djela koja će rasti kao trava."

Vrlo je teško, piše autor na kraju romana, poredati riječi tako da prodru u dubinu, do koštane srži. Za mene ne postoji bolja vrsta književnosti. Zapravo, to je jedina vrsta književnosti koja me zanima. Edi Popoviću je teško – uspjelo.

Pisac koji se ne skriva iza fikcije