Bolest svijeta
Predivo od svile u kojem nema čvrste fabule, ali ima mnogo užitka
Stanislava Nikolić Aras
Naša ocjena:
Sami se ljubitelji književnosti raspoređuju u redove oko nekih knjiga. Kao što bismo mogli upotrijebiti onu ofucanu podjelu ljudi na one koji vole Stonese i one koji preferiraju Beatlese, tako i u književnom ukusu postoje ljudi skloniji introspektivnim tekstovima gdje su stil i misao srž djela i one koji bez fabule i lika nikako ne mogu pohvatati nit.
Točno je da postoji nit u književnom djelu. Ta nježna riječ koja povezuje sve dijelove svemira. Negdje su niti čvrste, upletene i dobro vidljive, skoro kao konopci koji čvrsto drže siže na okupu, a negdje su niti svilene.
Često se stavljam u obranu književnosti satkanih od niti, možda baš jer mi se zagovaraoci čvrstih fabularnih veza doimaju kao slonovi u staklenoj bašti. Skoro da bih rekla: Joj, nemoj ti to čitati, sve ćeš polupati takvim načinom mišljenja i traženja logičnosti u tekstu sjekirom.
Možda sam svjesna nepravde koju ta "užad" nanosi "nitima" pa koristim svaku priliku za obranu organskog, prirodnog, introspektivnog teksta koji slijedi duh i automatizam zapisivanja temeljen na ritmu, na asocijaciji, osjećaju, stanju.
Hvala nebesima, imamo Virginiju Woolf koja je svojom književnošću duboko urezala prava romana struje misli i postavila na neoboriv tron legitimitet teksta bez fabule.
Dug uvod potaknut je čitanjem romana "Bolest svijeta" Tatjane Gromače. To je roman temeljen na ispovjednom tonu žene koja svjedoči o vlastitim misaonim putanjama o svijetu, sebi i prilikama. Na trenutke virtuozno uzdignut tekst, koji u fragmentima pruža užitak čitanja teško opisiv onima koji ga nikada nisu okusili. Zbog tih trenutaka oprostili bi i neki niži let i poneku nategnutost da se cijela stvar ipak spoji jer očito je da se okvir oko ovog prediva ipak mora spojiti da se niti ne prošire u nedogled.
Na poleđini knjige piše da je "Bolest svijeta" terapeutski solilokvij, da se autorica ogoljava, nedvosmisleno progovara pretpostavljajući, predmnijevam, da autorica piše o sebi i apstrahirajući činjenicu da je u književnom djelu ustoličen lik koji može i ne mora biti potpuno ili djelomično fikcionaliziran, u svakom slučaju kreacija kao takva nije utemeljena na biološkoj činjenici autora kao takvog.
Ja sam prvo lice u "Bolesti svijeta" shvatila kao prvo lice lika. I nisam vidjela autoricu koja progovara o svome pisanju, svojim sjećanjima na Poljsku, grad u kojemu živi, zvukovima, mislima o smrti, odgovornosti, stvarnome životu. Ovo je roman refleksija koje pred nama postepeno ucrtavaju lik žene što nosi svoje biće kroz okolnosti koje su je zadesile. Nepretenciozno i iskreno štivo, terapeutsko za čitatelja, koliko i za autora (ako već tako piše). Moram priznati da postoji neki prizvuk omalovažavanja u tom izrazu "terapeutski", kao da se hoće reći "jadniku nije dobro pa si pomaže pisanjem". Ja, čitatelj, nemam problem s tim. Ne vjerujem da je ikome dobro, smatram da je pad energije, optimizma i entuzijazma prirodno stanje duha i sretna sam kad mogu čitati o tim divnim niskim stanjima tako precizno i vješto zabilježenim linearnim iskazom u tekstu. Glavno lice u tekstu je lik, a ne autor, inače bi "Bolest svijeta" bila publicistička vrsta, biografija ili nešto slično.
Tatjana Gromača detabuizira, ali ne neke društvene teme, nego konvencije o književnosti, nastavlja liniju organskog, neopterećenog književnog teksta, čita se s užitkom i sa zadovoljstvom joj se vraća.
Roman započinje rečenicom: "Moja stvarnost, koja me okružuje, mene toliko zapljuskuje iznutra, da mi od muke zbog toga, jer nemam načina ni mogućnosti da iz tog iskoračim, ispada kosa".
Kroz roman lik se hvata ukoštac s dvojbama, refleksijama i spoznajama te činjenicama svojih fizičkih reakcija na prilike. Lamentira i o Bogu i o ljudskoj sudbini "snađi se, druže" u društvu. Bilježeći promjene i atmosferu jeseni i grada sve do Nove godine, kada joj prestaje opadati kosa i javlja se optimizam iznenadnih svečanosti sunčanih blještavih dana, autorica iznosi fragmente o univerzalnim temama koje zaokupljaju pojedinca.
Tako da pratimo i prostor i vrijeme i lik i nit koja povezuje radnju. Osjećam kao da stajem u obranu neke vrste pisma bez konkretnog razloga, možda zato što sam se isuviše poistovjetila s glavnim likom, ali nije li to onaj užitak koji u čitanju tražimo?
Podijeli na Facebook
