Možda niste znali, ali baš jučer, zadnjega dana lipnja, dobili ste sekundu života više. Ako vam se vruća subota činila nešto dulja nego inače, to je zato što je 30. lipnja, službeno, prvi dan, od 2008. godine, koji je trajao dvadeset i četiri sata i - jednu sekundu. Prijestupna sekunda, odlučili su tako znanstvenici, dodana je točno u ponoć, neminovno upućujući na ono o čemu mi, obični ljudi, nemamo pojma. Zemlji treba sve više i više vremena da napravi puni krug oko Sunca, jer se usporava njezina rotacija, a to se pak događa zbog valnih sila između Zemlje i Mjeseca. Svakih stotinu godina, ugrubo, dan se produžuje za 1,4 milisekunde, što je oko stotinu ili dvjesto puta brže od treptaja oka. Neprimjetno, ali na duge staze značajno - u vrijeme dinosaura dan je trajao 23 sata; 1820. godine, pouzdano znamo, dan je trajao točno 24 sata. Danas, precizno mjereći, traje 24 sata i 2,5 milisekunde, ali smo zadržali satno vrijeme, a višak rješavamo prijestupnim sekundama.

Zamislite sada da dan traje, recimo, 60 sati. Ili da sunce izađe jedne subote, a zađe tek iduće. Da noć traje punih deset dana. Da, ima zemalja, na dalekom sjeveru, blizu pola, gdje se život odvija upravo tako - u smjenama dugotrajnog dana i dugotrajne noći. Ali, zamislite da dan traje 60 sati u cijelome svijetu. I da se produljuje, produljuje i produljuje...

Upravo je to zamislila američka spisateljica Karen Thompson Walker u svom debitantskom romanu "Doba čuda" (Znanje, 2012.), koji je u Hrvatskoj objavljen 21. lipnja, na dugodnevnicu, istoga dana kada i u većem dijelu ostatka svijeta. Svojevrstan je to izdavački presedan, za hrvatske prilike naravno, jer smo dobili priliku na materinjem jeziku čitati roman, koji će vjerojatno postati besteler, u istom trenutku kada to čine i, u nakladničkom biznisu, mnogo napredniji Amerikanci.

"Doba čuda" apokaliptična je priča koja u svjetlu ove prijestupne sekunde uopće ne izgleda tako nemoguće. Jednoga šestog lipnja objavljena je vijest da se Zemljina rotacija počela usporavati i da se dan, iako je katastrofa u početku bila prilično nevidljiva, produljio preko noći za 56 minuta. Kad je jednom obznanjeno, usporavanje se počelo odvijati nesmiljenom brzinom. Sa svakim novim satom, svaka čestica na Zemlji bivala je sve više prikovana gravitacijom. Bejzbol je postao nemoguća igra. Ptice su počele padati s neba. Kitovi su se nasukavali na kalifornijskim plažama. Ljude je uhvatila panika, pa su počeli gomilati zalihe vode i konzervi. Djeca su prestala dolaziti u školu. Vjerski fanatici objavljivali su kraj svijeta, mormonske obitelji pakirale kofere i odlazile u Utah. No, još se dalo živjeti relativno normalno, jer su dani i dalje nalikovali danima, čak i kad je Zemlji trebalo 30 sati da obiđe Sunce.

U noći, četrnaestog dana nakon početka usporavanja, vođe Sjedinjenih Država zamolili su američki narod da nastavi živjeti točno onako kako je uvijek živio. Drugim riječima, ostat će na vremenu od 24 sata. Kineska vlada poduzela je iste sveobuhvatne korake. Od Europske unije očekivalo se da će postupiti jednako. Alternativa bi, rečeno je, bila katastrofalna. "Tržišta trebaju stabilnost", rekao je američki predsjednik. "Ne možemo ovako nastaviti." U tjednu koji je uslijedio nakon predsjednikove objave, kad su dani nabujali na rekordna 32 sata, dužnosnici su odlučili uvesti satno vrijeme, jedino praktično rješenje. No svaki Amerikanac mogao je izabrati i odreći se satnog vremena, te se umjesto njega nastaviti ravnati po danjem svjetlu, ili po onomu što su neki već zvali - stvarno vrijeme.

Satno vrijeme počelo je u dva sata u noći jedne subote, baš kao ljetno računanje vremena. Tog jutra sunce je izašlo u 7.02 po satnom vremenu. Nedjeljne novine sletjele su na pragove kuća. Sunce je, kao i obično, sjalo na istočnoj strani. Pravu će razliku osjetiti tek sljedećeg dana kada, baš poput satova, postanu potpuno neusklađeni sa Suncem. U prvim tjednima života po satnom vremenu, prodaja tableta za spavanje na recept naglo je porasla. Proizvođači zastora za zamračivanje nisu mogli držati korak s potražnjom. Maske za spavanje morale su se čekati mjesecima uz narudžbu. Prodaja alkohola i cigareta također je porasla. Kao i stopa kriminala. Kao i sklonost impulzivnosti i iracionalnom ponašanju. Kao i slučajevi gravitacijske bolesti...

Do kraja studenog dani su dosegli 40 sati. Sjemenke tisuća krhkih vrsta hitno su poslane u banku sjemenja u Norveškoj. Grožđe se, za pravih noći, smrzavalo na lozi, nasadi naranača odumirali su u mraku, meso avokada crnjelo je pod mrazom. Ono što nije uništavao mrak, pržilo je sve jače sunce. Obična zelena trava polako je nestajala. Izdržljivi australski eukaliptusi, navikli na sunce i visoke temperature, počeli su se sušiti i nepovratno nestajati. Ptica više nije bilo, kukci su se nakotili jer ih nije imao tko jesti. Počela je ugibati stoka, jer je pašnjake bilo nemoguće održavati. Biljke su mogle rasti samo u staklenicima koji su gutali ogromne količine energije. Najuporniji su i dalje živjeli po stvarnom vremenu, većina je potpuno zaboravila na vrijeme kad se danju radilo, a noću spavalo.

Julia, koja u to vrijeme ima jedanaest godina i uskoro će navršiti dvanaestu, pojela je svoj posljednji grozd, ne znajući da joj zadnji. U svijetu koji polako prestaje postojati, ona mašta o Sethu Morenu, šutljivom dječaku iz škole kojem je mama umrla od raka, a otac se nada proizvesti kulturu koji će moći rasti i bez svjetla. Julijin roditelji su pak u svojoj vlastitoj drami - majka je zaboravljena glumica koja sada osnovnoškolcima predaje dramu, otac je liječnik koji često radi noću, brinući o rizičnim trudnoćama, a među njima je provalija tajni i nabrekle šutnje koja će kulminirati onoga dana kad će se svi, zbog solarnog vjetra, morati preseliti u atomska skloništa...

U kataklizmičkim pričama, barem onim filmskima, ima nešto katarzično. Nakon dva sata, provedena očiju prikovanih uz ekran, kad junak spasi svijet - zaustavi jureći meteor veličine Manhattana, poubija agresivne vanzemaljce ili spasi obitelj okovanu vječnim ledom - čovjek se nekako osjeti lakšim i spremnijim za suočavanje sa svakodnevnim nedaćama. To malo znoja što smo pustili, adrenalina koji se otpustio pod naletima panike zbog ugroženosti bazične egzistencije, uvjeri nas na sekundu, sat, večer da neplaćeni računi nisu najgore što se čovjeku može dogoditi, da se slomljeno srce može zaliječiti, da je ljudska vrsta otporna na nemoguće izazove, da će preživjeti jednakom upornošću kao... pa vojska žohara ili tone bačene plastike.

U "Dobu čuda", međutim, nema heroja. Ovo je priča o smaku svijeta ispričana iz jedne sasvim obične vizure, one svakodnevnog života, i vjerujem da je upravo zato, prema objavama u američkim medijima, Karen Thomas Walker, iako prije ovoga romana nije napisala niti jedan, dobila od svojeg američkog nakladnik honorar od sedam znamenki i, prije nego je knjiga uopće stigla na police, prodala i filmska prava. Napeto je, naravno, gledati Toma Cruisea kako kolje aliene, no mnogo je lakše, i užasnije, poistovjetiti se s time kako bi to bilo više nikad ne jesti jagode, zaboraviti zvuk pjeva ptica, ne biti u mogućnosti saznati što je s onima koje volite, jer više ne rade računala, prekinute su telefonske veze, pošta ne dostavlja pisma... U mnogočemu, "Doba čuda" nije samo roman o katastrofi koja bi nas mogla zadesiti, nego i roman o ljepoti bez koje teško živimo. "Ljepota katkad može biti velika utjeha", kaže na jednom mjestu jedanaestogodišnja Julia.

Iako u prvim kritikama Walkeričin roman pobire pohvale, ima i onih koji kažu kako joj kataklizma, odnosno usporavanje, u smislu zapleta zapravo uopće nije bilo potrebno, jer je ovo, ionako, priča o narušenim obiteljskim odnosima, o nekim običnim ljudskim dramama, o prvoj ljubavi, o tinejdžerici koja je "tihi, promišljeni tip", i samim time izolirana od svojih vršnjaka. Ne bih se složila. Na pozornici svijeta koji nestaje postaje mnogo jasnije ono što nam je uistinu važno, ono zbog čega doista živimo, onaj impuls koji nas iznutra - svakoga jutra, svakog dana - iznova natjera da se probudimo.

U slučaju da Zemlja doista ubrzano počne usporavati, otkriva nam Thompson Walker, otkrit ćemo da se možemo prilagoditi dužim danima, da možemo živjeti bez sunčeve svjetlosti, da možemo zaboraviti čak i na okus jagoda, i na ptice, iako će nam bolno nedostajati, ali i da ne možemo živjeti bez ljubavi i ljepote, makar i zaogrnutih u nostalgiju.

Izvrstan prvijenac!

Sasvim obična i sjajna priča o tome što bi se dogodilo da se Zemljina rotacija počne usporavati