Peteru Handkeu majka je umrla u noći na subotu. Vijest o tome da je pedesetjednogodišnja domaćica iz mjesta A. (općina G.) počinila samoubojstvo, uzevši prekomjernu dozu tableta za spavanje, objavile su koruške Narodne novine u nedjeljnom izdanju. Prošlo je sedam tjedana kad je počeo pisati "Nesreću bez želja" (1972). Pripovjedač u "Strancu" (1942) Alberta Camusa u prvoj rečenici obavještava čitatelja "danas je majka umrla". Možda jučer, ne zna. Primio je brzojavku iz ubožnice: "Majka umrla, pokop sutra, iskreno saučešće." To ne znači ništa. Možda je bilo jučer. Annie Ernaux u "Jednoj ženi" (1987) piše: "Majka je umrla u ponedjeljak, sedmog travnja u domu za starije i nemoćne bolnice u Pontoiseu, kamo sam je smjestila dvije godine ranije. Bolničar mi je rekao preko telefona: 'Vaša je majka preminula jutros nakon doručka.' To je bilo oko deset sati."

Kad smrt oduzme roditelja, nekad se paradoksalno rodi čovjek. Taj otac ili majka – a češće je majka u književnosti – naprasno iskorači iz uloge, odjednom se, možda prvi put, pitamo tko je bila ta žena, jedina žena, koja, dok je bila živa, "nije imala povijesti, jer je oduvijek bila tu". Kao i stvarni, i književni izvještaji o smrti na početku su telegrafski; važan je dan i datum smrti i ukopa, grobno mjesto, odjeća u koju se umrli oblači, cvijeće i vijenac, svećenik što govori o "vječnome životu" i "uskrsnuću naše sestre", želja da ritual "potraje zauvijek, da se još nešto učini za majku, još gestā, još pjesama". Ono što razdvaja književnu od obične smrti konačni je izvještaj: (visoka) književnost ne trpi sentimentalnosti, ono što se dopušta djetetu, "zabranjeno" je piscu. Rekvijem za mrtvog roditelja nerijetko se pretvori u mjeru što "slabo" razdvaja od "remek-djela": izazov je reći što više, po mogućnosti sve, ali bez patetike i djetinjeg naricanja. Čitatelj smije plakati, pisac ne. Biografije mrtvih majki i očeva često su zato vivisekcije.

Annie Ernaux imala je 47 godina kad joj je umrla majka. Tri tjedna nakon toga počela je pisati "Jednu ženu" (Multimedijalni institut i Kulturtreger, 2021., prijevod Marko Gregorić): nije to ni autobiografija ni roman, možda nešto – piše na kraju ove knjižice od svega osamdesetak stranica – između književnosti, sociologije i povijesti. Danas to zovemo autofikcijom, "žanrom" koji prevladava u svjetskoj i domaćoj književnosti, no Ernaux je o majci počela pisati jer je "jedina žena koja mi je doista nešto značila i žena koja je posljednje dvije godine bila dementna", ali i zato što ne može spojiti onaj trenutak kad ju je posljednji put vidjela živu s trenutkom u kojem majka leži mrtva na krevetu.

Autofikcija je u mnogo čemu narcistički žanr: baš zato što miješa fikciju s faktima, naglasak je najčešće na očištu pripovjedača, često ispadne da je sve što se dogodilo bilo zbog njega (vidi Knausgårda). Ernaux ne čini tu grešku: ovdje je sve o majci, pisanjem pokušava dohvatiti ženu koja je živjela izvan nje, stvarnu ženu; ima dojam da piše o njoj kako bi, ovaj put, ona nju donijela na svijet. Ernaux pažljivo bira riječi: nije sentimentalna niti patetična, mirna je i pribrana sve do kraja, sve do bolesti, ali tuga svejedno čitavo vrijeme urla. Za taj gubitak pronalazi sasvim nove riječi i njima pred nama – posljednji put i zauvijek, za vječnost – oživljava jednu ženu, jedinu majku.

Ta je majka – a još više ljubav majke i kćeri u ovoj knjizi – sprega ambicije i ambivalencije. Annie Ernaux na početku citira Hegela: "Kad se kaže da proturječja nije moguće misliti, treba reći da ono štoviše u boli živih bića jest čak zbiljska egzistencija." Majka iz ove pripovijesti – biće čija se povijest očajnički pokušava rekonstruirati u želji da se kći, u strahu od smrti, negdje usidri i da pijesak historije nastavi curiti – rođena je pod sjenom ambicije, ali u normanskom jeziku to ne znači ništa dobro. U normanskom "ambicija" znači bol zbog razdvajanja, pas može umrijeti od ambicije. Iz tog straha od ambicije baki pripovjedačice – pismenoj, najboljoj učenici u okrugu, što je lako mogla postati učiteljica – roditelji nisu dopustili da ode iz sela. Vjerovalo se, u to doba, da je udaljavanje od obitelji siguran izvor nesreće. Stoga je majki pripovjedačice, koja se rodila 1906. godine kao četvrto od šestero djece, prva ambicija to selo napustiti. Majka će sa sobom od bake ponijeti umijeće što se stoljećima prenosilo s majki na kćeri: kako biti dobra domaćica, "znala je sve što treba učiniti da bi se izvuklo najviše iz siromaštva". To umijeće, piše pripovjedačica, prestaje sa mnom, koja sam samo njegov arhivar.

U deset mjeseci, koliko piše knjigu, pripovjedačica majku sanja gotovo svake noći. I nju pogoni ambicija. Nitko ne zna da piše o majci; "ali ne pišem o njoj, više imam dojam da živim s njom u vremenu i na mjestima u kojima je ona živa". Želi prikazati ženu koja je živjela izvan nje, stvarnu ženu, rođenu u ruralnoj četvrti jednog normandijskog gradića i preminulu u domu za starije i nemoćne jedne bolnice u okolici Pariza.

"Stvarnost koju bih najviše željela dohvatiti pisanjem nalazi se vjerojatno na sjecištu obiteljskog i društvenog, mita i povijesti. Moja je nakana bitno književna, jer radi se o traganju za istinom o majci koja se ne može otkriti drukčije nego riječima. No, u određenom pogledu, željela bih ostati ispod razine književnosti."

U praksi, u pismu, to izgleda tako da pokušava ne razmišljati o majčinoj nasilnosti, njezinim izljevima nježnosti, prigovaranju, samo kao o karakternim osobinama, nego ih i uklopiti u njezinu povijest i njezine društvene prilike. Taj način pisanja koji, smatra, teži istini, pomaže joj da umakne zatvorenosti i zakučastosti osobnog sjećanja, otkrivanjem nekog općenitijeg značenja. Ali osjeća da se nešto u njoj opire, želi zadržati od majke skroz čuvstvene slike, nježnost ili suze, ne dajući im nikakav smisao.

Ta je majka, ni sretna ni nesretna, napustila školu s dvanaest i pol godina, kao što je bilo uobičajeno. Zaposlila se u tvornici margarina. Ponosna je što je zaposlenica u velikoj tvornici: za nju je to značilo, piše Annie Ernaux, biti civilizirana u odnosu prema divljakušama, seoskim djevojkama koje su ostale musti krave, i slobodna u usporedbi s ropkinjama, sluškinjama u buržujskim kućama koje su bile prisiljene "uvlačiti se u dupe gospodarima". Ipak, bila je svjesna udaljenosti koja je dijeli, na neobjašnjiv način, od njezina sna: biti prodavačica u dućanu.

Majka se trudila uklopiti u najljepšu moguću predodžbu o djevojkama zaposlenima u tvornici: "radnica, ali ozbiljna", koja odlazi na misu i sakramente, blagoslov kruha, koja veze svoju dotu kod časnih u sirotištu, nikad ne ide u šumu sama s momkom. Istodobno, ta majka ne shvaća da su kratke suknje, muškobanjasta frizura, "bezobrazni" pogled i, ponajprije, činjenica da radi s muškarcima dovoljan razlog da je ljudi ne smatraju onime što se trudila biti, "pristojnom djevojkom".

Očeva priča – ovdje se ovlaš spominje jer je tema jedne druge knjige – slična je majčinoj, velika obitelj, otac vozar i majka tkalja, prekid školovanja s dvanaest godina zbog, u njegovu slučaju, odlaska na rad na seosko gospodarstvo. I otac i majka, piše Annie Ernaux, imali su jednaku želju za uspjehom, ali kod njega je veći strah pred borbom koju je valjalo poduzeti i sklonost da se pomiri s postojećim stanjem, dok kod nje dominira uvjerenje da nemaju ništa za izgubiti i da trebaju učiniti sve kako bi se snašli, "kud puklo da puklo". On je slijedio nju, ona je bila društvena pokretačka sila njihova braka.

Majka je uspjela ostvariti svoj san, otvoriti trgovinu živežnim namirnicama. U tom lokalu u Lillebonneu, radničkom gradiću sa 7000 stanovnika, 1931., majka od dvadeset pet godina ima postati ona, s onim licem, onim sklonostima i navadama za koje je pripovjedačica dugo mislila da su joj oduvijek svojstveni. "Nije mi promaknula niti jedna pojedinost njezinog tijela. Mislila sam da ću kad narastem biti ona." I otac i pripovjedačica zaljubljeni su u majku.

Ta majka – seljanka porijeklom, radnica ambicijom – ima samo jednu želju: kćeri pružiti sve što ona nije imala. Ali to je za nju uključivalo toliki napor, toliko novčane brige i sasvim novu zaokupljenost djetetovom srećom s obzirom na nekadašnji odgoj da se nije mogla suzdržati da ne primijeti: "Puno nas koštaš" ili "Gle što sve imaš, a još nisi zadovoljna!" Pripovjedačica je sigurna u njezinu ljubav i ovu nepravdu: majka od jutra do mraka poslužuje krumpire i mlijeko da bi ona mogla sjediti u predavaonici i slušati nekoga kako govori o Platonu. Za majku, kultivirati se značilo je prije svega učiti ("treba nečime napuniti glavu", govorila je) i ništa nije bilo ljepše od znanja. Knjige su bile jedini predmeti s kojima je postupala oprezno. Prala je ruke prije njihove upotrebe.

No majke su, kao i kćeri, kao i svi odnosi ljubavi, ambivalentne tvorevine. U duhu najiskrenije majčinske ljubavi – od francuskog sela do balkanskog gliba – "ja sam te rodila, ja ću te i ubiti", ova majka "nazivala me svinjom, zmazankom, droljom ili jednostavnom 'antipatičnom'. Često me tukla, pljuske osobito, ponekad udarci šakom u rame ('bila bih je ubila da se nisam svladala!'). Pet minuta poslije grlila me i tepala da sam njena 'lutka'."

Nije je voljela gledati kako raste. "Kad me vidjela razodjevenu, imala sam dojam da joj se moje tijelo gadi. Po svoj prilici, to da imam grudi i bokove značilo je prijetnju, znak da trčim za momcima i zapuštam učenje. Pokušavala me spriječiti da odrastem, tvrdeći da imam trinaest godina tjedan dana nakon što sam napunila četrnaest, tjerajući me da nosim plisirane suknje, čarape do gležnja i ravne cipele."

U pubertetu, majka prestaje biti uzor. Počela se pripovjedačici činiti napadnom. "Zamjerala sam joj što je bila ono što sam ja trudila prikriti da jesam. I otkrila sam da između želje da se bude kulturan i toga da to doista jesi, postoji jaz. Majci je bila potrebna enciklopedija da kaže tko je bio Van Gogh ili veliki pisci koje je poznavala samo po imenu." Annie Ernaux proživljava svoje mladenačko buntovništvo romantičarski kao da su joj roditelji buržuji. Za majku je bunt, piše, imao samo jedno značenje, oduprijeti se siromaštini, i samo jedan oblik, raditi, zaraditi novac i postati imućan poput drugih. "Otud onaj gorki prijekor koji nisam shvaćala kao što nije shvaćala moje ponašanje: 'Da su te strpali u tvornicu s dvanaest godina, ne bi bila ovakva. Ne znaš koliko si sretna.' U određenim trenucima njezina bi se kći pretvorila u klasnog neprijatelja."

Zbližavanje će se dogoditi mnogo kasnije: ono što ne može riješiti biologija, sredi društvo. Ponovno su se zbližile oko žlica, kulinarskog pribora, priprema za "veliki dan", za vjenčanje, kasnije oko djece. Druge bliskosti među njima više neće biti, piše pripovjedačica, ali to nije točno, jer da jest ne bi bilo ove knjige. Kad se čovjek navikne na društveni utjecaj, kad obrazovanjem i znanjem rastvori uloge i identitete, na kraju ga opet pobijedi biologija, bolest i smrt. U pubertetu mrzimo svoje majke, u srednjoj dobi se u njih pretvorimo – naša tijela nikad nisu doista napustila njihovo, majčino tijelo pupak je svijeta.

"Bojala se da je nećemo voljeti zbog nje same, pa se nadala da ćemo je voljeti zbog onoga što nam daje", piše Ernaux, sada i sama udana žena, majka. Nakon što pripovjedačici umre otac, majka u pismima tvrdi da se nema vremena dosađivati. Ali zapravo se nada samo jednom, da će doći živjeti s kćeri. "Jednog dana, plaho: 'kad bih se preselila k tebi, mogla bih ti raditi u kući.'" Po preseljenju, među njima je ponovo "zavladao onaj osobiti ton pun zlovolje i vječita spočitavanja koji je uvijek ostavljao dojam, pogrešan, da se prepiremo, i koji bih prepoznala između majke i kćeri da govore kojim god jezikom."

Majčina priča tu se završava, završava se priča u kojoj je ona imala svoje mjesto u svijetu. Pomračio joj se um, oboljela je od Alzheimerove bolesti. "Zaboravljala je imena. Zvala me 'gospođo', učtivo kao da sam otmjena dama. Prestala je prepoznavati svoje unuke. Za objedom ih je znala upitati dobivaju li ovdje dobru plaću, uvjerena da se nalazi na farmi na kojoj su oni, kao i ona, zaposleni. Ali bila je 'svjesna sebe', stidjela se kad se pomokrila u krevet, skrivajući donje rublje pod jastuk, njezin piskutavi glasić jednog jutra: 'pobjeglo mi je.' Grčevito se hvatala za svijet, silom je željela šiti, krpajući marame, rupce, bez reda, krivim šavovima."

U tom je razdoblju Ernaux doživjela dvije automobilske nesreće koje je sama skrivila. Imala je poteškoća s gutanjem, bolio ju je želudac. Sitnica je bila dovoljna da plane, da joj se oči napune suzama. Ponekad, naprotiv, neobuzdano se smijala sa sinovima, pretvarali su se da majčine omaške smatraju hotimičnim šalama. Govorila je o njoj osobama koje je nisu poznavale. Šutke su je gledali, imala je osjećaj da je i sama luda. Jednog dana satima je besciljno vozila seoskim cestama, vratila se tek u sumrak. Započela je vezu s muškarcem koji joj se gadio. "Nisam željela da ponovo postane djevojčica, nije imala 'pravo' na to."

U tom umu, što ne uspijeva, kako majka sama piše u jednom pismu, "izaći iz svoje noći", preostala je samo jedna misao: "Sve sam napravila da moja kći bude sretna a ona nije bila ništa sretnija zbog toga."

Pred kraj knjižice, Annie Ernaux piše sve teže. Ne želi ponovno ući u bolest, doći do smrti, ali zna da ne može živjeti ako pisanjem ne poveže dementnu ženu u koju se majka pretvorila s onom snažnom i bistrom ženom koja je bila. Ne želi da umre. Potrebno joj je da je hrani, dodiruje, sluša. Više puta osjeti neodoljivu želju da je odvede kući, da se potpuno posveti brizi za nju, ali odmah spoznaja da za to nije sposobna.

"Sada kad je majka mrtva", piše na kraju, "ne želim o njoj više znati ništa osim onoga što sam znala dok je bila živa." Rodbina joj govori: "Zašto se morala mučiti svih ovih godina." Svi smatraju da je bolje što je umrla. "Bilo je potrebno da majka, rođena u podređenom miljeu iz kojeg je željela pobjeći, postane povijest, da bih se ja osjećala manje osamljenom i lažnom u povlaštenom svijetu riječi i ideja u koji sam, u skladu s njezinom željom, stupila."

Majka o kojoj piše Annie Ernaux njezina je majka, ali i moja: dijelom majka, dijelom baka. "Jedna žena" može se čitati kao historiografska studija slučaja, može se čitati i kao posveta običnoj ženi radnici (naspram ikonografiji uspjeha: recimo, iritantno popularnim biografijama poduzetnika, političara, proizvođača mobilnih telefona i privatnih letača u svemir...), a može se čitati i kao intiman dnevnik jednog odnosa koji ni po čemu nije poseban i originalan, jer se ponavlja tisućama godina, ali i dalje, tako običan, nastavlja graditi ovaj svijet. Gubitak tog odnosa uvijek je istinska tragedija.

Sve o jednoj majci