Piše Tanja Tolić
U stvarnosti Rusija širi vatru, u fikciji širi led. Iako se u svojem monumentalnom romanu poljski pisac Jacek Dukaj bavi alternativnom poviješću Rusije i Poljske, čitatelj će se neizbježno upitati je li Dukaj bio prorok alternativne budućnosti. Roman "Led" koji ima više od tisuću stranica objavio je 2007. godine kad Putinovu vatru ni najveći apokaliptičari nisu mogli naslutiti; hrvatski prijevod u izdanju nakladničke kuće Hangar7 stigao je u jeku rata u Ukrajini. U "Ledu" se Prvi svjetski rat nikad nije dogodio, a Ruskim carstvom upravlja Nikola II. Aleksandrovič. U stvarnosti, iako Rusko carstvo ne postoji više od stotinu godina, svjedočimo njegovu perverznom obliku: ruski predsjednik impostirao se kao car, a prijetnjama nuklearnim napadom i ucjenom plinom učinio je, ne samo Ruse, nego i Europu svojim taocem. Gotovo kao da su i članovi odbora za dodjelu Nagrade Europske unije za književnost, u svojoj prvoj godini djelovanja, imali prekognicijske sposobnosti, pa su reparacijski i avansno 2009. godine nagradili Dukaja i njegov "Led".
Šesti od devet Dukajevih romana, ujedno prvi objavljen na hrvatskom jeziku, napisan je kao ruski realistički roman iz 19. stoljeća. U pitanju je visokoumjetnički pastiš koji neupućeni konzument beletristike najčešće ne očekuje od žanra fantastike, no visoka fantastika, osobito epska kao što je ova, omogućuje uvođenje i razradu kompleksnih ideja i (filozofskih) sustava što realističkoj književnosti, osobito danas, rijetko uspijeva. Bez potrebe da ovaj tekst bude zagovor fantastike jer to su odavno napravili bolji od mene, bilo u motivima, bilo u žanru (Márquez, Bulgakov, Stanisłav Lem, Margaret Atwood, Ursula K. Le Guin, Philip Pullman, Tolkien, da nabrojim samo neke…): kad je najbolja, fantastika se ne bavi (isključivo) nadnaravnim bićima, nego primarno idejama koje oblikuju naš svijet.
"Led" je jedan od najinteligentnijih i najvještije sklopljenih romana koje sam zadnjih godina pročitala. Operira na nekoliko ravni što ga čini netipično inkluzivnim i primjerenim za gotovo sve vrste čitača. Na prvoj razini, možete ga čitati kao zabavan, avanturistički roman koji će vam podariti puno sati eskapističke zabave. (Inače, Hangar7 je roman, slično kao srpski izdavač Kontrast izdavaštvo, zbog obimnosti razlomio u dva dijela: prvi nastavak ima 550 stranica, a drugi će biti još obimniji i Hangar7 će ga objaviti u prvom dijelu 2023. godine. Srpsko izdanje "Leda" podijeljeno je u tri knjige i sve su objavljene: prvi dio od 650 stranica 2018., drugi dio od 432 stranice 2019., a treći i završni 2020. godine i ima 422 stranice. Hrvatsko izdanje izvanredno je preveo Adrian Cvitanović i vjerujem da prevoditelj zaslužuje još jednu nagradu "Iso Velikanović". Već ju je dobio 2021. za prijevod s poljskoga "Dnevnika pisanog noću" Gustava Herlinga-Grudzinskog.)
Avantura počinje 14. srpnja 1924. godine kada činovnici varšavskog Ministarstva zime dolaze po Benedikta Gierosławskog, talentiranog matematičara i okorjelog kockara koji je jednom osvojio pola pilane i izgubio je iste noći. "Led" se odvija u alternativnoj stvarnosti u kojoj Kongresnom Poljskom vlada Rusko carstvo, Prvi svjetski rat se nikad nije dogodio, ali Rusija i dalje ratuje s Japanom. Nakon (stvarne) Tunguske eksplozije 1908. godine, poznate i kao Velika sibirska eksplozija, u kojoj je pao i izgorio asteroid, Rusijom se iz Sibira počeo širiti led i došao je do Varšave. Led šire promrzli, onostrana bića ili anđeli mraza, koji ni s kim ne komuniciraju, možda zato što više nalikuju biljnoj pepelnici ili plamenjači nego biću.
Ministarstvo zime želi da Benedikt otputuje u Sibir i stupi u kontakt sa svojim ocem geologom Filipom Gierosławskim koji navodno može komunicirati s promrzlima. Otac je svojedobno sudjelovao u atentatu na Njegovo Carsko Veličanstvo i zbog toga je bio osuđen na smrt, no pomilovan je i umjesto toga je dobio petnaest godina robije s gubitkom plemićkih prava. Godine 1917. dobio je oprost i zabranu izlaska izvan granica amurske i irkutske generalne gubernije.
Ministarstvo Benediktu Gierosławskom daje tisuću rubalja i kupuje mu kartu za prvi razred Transsibirskog ekspresa, "najluksuznijeg vlaka na svijetu", u koji će se ukrcati u Moskvi i njime putovati šest dana i noći do Irkutska. Tamo će ga ubaciti u Ledeni za Kežmu. Čitav prvi dio "Leda" odvija se u vlaku, napučenom živopisnim likovima tajanstvene prošlosti i još tajanstvenijih motiva. Ta menažerija osobnosti ugrubo se može podijeliti u dvije grupe: zaleđenike koji su uvjereni da samo promrzli štite Rusiju od propasti i krvavog kaosa te otopljenike uvjerene da nijedna reforma neće donijeti poboljšanje, da nisu mogući nikakav prevrat, revolucija i demokratizacija dok promrzle ne izgnaju iz Rusije.
U vlaku se Gierosławski sprijateljuje s Nikolom Teslom kojeg je car – na preporuku Marka Twaina – angažirao da zaustavi zimu koja navire iz Sibira: car je, naime, naručio izradu oružja protiv promrzlih, u što Tesla upregne svoju teslelektriku. No ako bi Tesla nekim čudom uspio spaliti Led, time bi uništio cijelu industriju zimoljeza, nove vrste rudače otporne na smrzavanje i uništenje, koju proizvodi Sibirhladoželjodrug i drži nad njome svjetski monopol.
Dukaj je izvanredan pripovjedač – drži tempo svih 550 stranica bez da čitatelj trepne, a piše, bez pretjerivanja, poput Dostojevskog, no kako, vjerujem, ima razuma pa se štiti od taštine, svoj uzor prikriva persiflažom, pa u romanu Gierosławski posprdno govori jednom ruskom kapetanu: "Isti taj dojam ostavlja vaša umjetnost, vaša književnost – nihilizam ili apokalipsa – svaki put kad čitam Dostojevskog obuzme me želja da se napijem do besvijesti." No Dukaj jest Dostojevski našeg doba ili makar Dostojevski poljske fantastike: "Led" je svojevrsni hommage i "Zločinu i kazni", i "Idiotu", i "Braći Karamazovima"; reference i podudarnosti su očite već od "banalne" razine. Dostojevski je kao pripadnik kruga utopijskih socijalista oko M. V. Petraševskoga bio osuđen na smrt i pomilovan na stratištu. Kažnjen je na četiri godine robije (Omsk), zatim je služio kao degradirani vojnik u Sibiru, a tek mu je 1859. dopušteno nastaniti se u Sankt Peterburgu, gdje se bavio književnim i publicističkim radom. Gierosławski svoje putovanje naziva Siberijadom, a sudbina njegova oca za kojim traga uvelike nalikuje mladenačkim godinama Dostojevskog.
Odnos oca i sina ključna je tema "Leda": postojanje nije nužna značajka dobrog oca, govori Gierosławski koji s ocem nije kontaktirao sedamnaest godina, a možda ga je i izdao, postavljajući taj odnos manje u ključu psihoanalize, a više u povijesnom okviru. "To su narodi čiji muškarci u svakom naraštaju odlaze u rat i u većini se iz njega ne vraćaju. Tko odgoja sinove? Majke ili ideali očeva, tj. nepostojeći očevi. Ti sinovi potom sami odlaze, ostavljajući opet svoje sinove, sada su oni – nepostojeći očevi. Et cetera, dok samo nepostojanje postaje ideal, tj. – odgajanje neprisustvom, što nikako nije isto što i neodgajanje ili odgajanje žene bez muškarca", poučava Gierosławskog jedan od suputnika iz vlaka i pita: "Jeste li čitali 'Braću Karamazove'? Je li to pripovijest o sinovima ili prije o očevima?"
Višeglasje, karakteristično za "Braću Karamazove", jasno se iščitava u "Ledu": nemamo ocoubojstvo, barem ne još, ali imamo mnogo interpretacija tog oca kojeg putnici vlaka, zbog navodnog dara da razgovara s promrzlima, nazivaju Ocem Mrazom. Dukaj raslojene osjećaje svojeg glavnog junaka prema ocu trbuhozbori kroz njegove suputnike: svi putnici vlaka opsjednuti su Historijom (vratit ću se na to) i kojim će putom ona krenuti, pa kad otkriju da je Gierosławski sin Oca Mraza, počnu se prema njemu ponašati kao da je Isus Krist Spasitelj koji svijet treba izbaviti od zlog tvorca.
"U svakom ljudskom očinstvu zrcali se odnos Boga Oca prema Sinu Čovječjem, Boga i ljudi", povezuje Dukaj u romanu dvije velike ruske opsesije – onu odnosom oca i sina te opsesiju religijom. "Bog Staroga zavjeta nije Bog Isusa Krista, nego pravi uzrok grijeha i čovjekove muke – živimo u svijet zlog tvorca – a spoznaja i otkupljenje moraju doći izvan ovoga svijeta – od novoga Boga." Dostojevski je ruski narod smatrao "bogonoscem" koji će preporoditi čovječanstvo, a protivio se socijalnome prevratu i pozivao na duhovnu obnovu; uvjerenje koje Dukaj u romanu pripisuje likovima martinista, zaleđenicima i pripadnicima vjerskog kulta koji žele da zima zauvijek traje, a predvodi ih Rasputin.
Dukaj ne odaje počast Dostojevskom samo temama, nego i stilom pisanja. Ruski književni povjesničar Leonid Grossman (1888-1965) – kako u prikazu knjige Mihaila Bahtina "Problemi poetike Dostojevskog" navodi Zoran Tihomirović, asistent na Katedri za ruski jezik i književnost zagrebačkog Filozofskog fakulteta – "pod novatorstvom Dostojevskog podrazumijeva razvijenu sposobnost za spajanje raznovrsnih književnih elemenata i žanrova poput stapanja filozofskih ispovijedi i avantura zločinaca i religiozne drame i fabule bulevarske priče". Sve to naći ćete u "Ledu".
Kad Bahtin kaže da su romani Dostojevskog "polifonični" (pored toga što je smatrao da su romani Dostojevskog najbliži žanru europskog pustolovnog romana…), ne misli tek na istaknutost jedne ideje i njezine ukorijenjenosti u pojedinom junaku, već podrazumijeva supostojanje i ravnopravnost ideja, a samim time i likova uz koje su vezane. "Romani Dostojevskog prikazuju ekstenzivno supostojanje proturječja među ljudima, a ne tek proturječja među idejama u jednoj svijesti. Ovo proturječje se pritom ostvaruje u prostoru, a ne u vremenu", obrazlaže Tihomirović. "Bahtin primjećuje odsustvo geneze i uzročnosti kojim se u romanima Dostojevskog junake 'oslobađa' od predodređenosti. Bahtin primjećuje da se dramatizacija i proširenje proturječnosti u trenutnom prostoru ostvaruju kroz postupak takozvanih 'parnih junaka' – iz svakog proturječja stvorena su dva čovjeka te se razmjena odvija između junaka i 'dvojnika', Vraga, alter ega i slično." Dukaj će tu osobinu proze Dostojevskog maštovito rekreirati i razigrati u sekvenci romana u kojem se Gierosławski natječe s gospođicom Jelenom Muklanowiczównom, "inženjerka silno upućena u izgradnju međuljudskih mostova", u pripovijedanju (izmišljenih) priča o vlastitoj prošlosti.
Psihologizam Dostojevskog, nastavlja Tihomirović, Bahtin također razmatra izvan općeprihvaćene perspektive. "Dok većina teoretičara proučava prvenstveno psihologiju junaka koju deducira iz njihovih postupaka ili pak psihologiju samog Dostojevskog, Bahtin preusmjerava pažnju na ideju kao predmet umjetničkog prikazivanja koji se ostvaruje kroz polifoniju junaka. Štoviše, za razliku od monološke strukture koja upućuje na 'dovršenost' neke ideje, junaci Dostojevskog suočeni su s cikličnošću ideje i njenom nedovršenošću koja reprezentira nedovršenost njih samih."
Što nas dovodi do najsloženije ravni na kojoj se Dukajev roman može čitati: "Led" je, između ostalog, i uzbudljivo napisan udžbenik iz logike, semiotike, semantike i povijesti. Dukaja često karakteriziraju kao hermetičnog pisca, svaki novi roman poljski kritičari pozdravljaju rečenicom: "Sada je Dukaj prešao granicu iza koje ga nitko neće razumjeti." On se s tim ne slaže, smatra čak da je "Led" jedna od njegovih "nježnijih" knjiga jer ne postavlja pred čitatelja visoke zahtjeve pri ulasku; "Led" se, kaže, može čitati kao povijesni roman ili klasični Bildungsroman. Može, no Dukaj ne može pobjeći od svojeg obrazovanja i interesa: ipak je studirao filozofiju, a na najdubljoj razini njegov je "Led" hipnotički književni bastard hegelovske filozofije povijesti i grafika nizozemskog umjetnika Mauritsa Cornelisa Eschera.
Spomenula sam već da su svi putnici u vlaku opsjednuti Historijom i kojim će putom ona krenuti. Da nije promrzlih, kaže jedan od junaka, "već bismo ovdje imali ovakvu ili onakvu revoluciju ili propast neovisne države: kraj Rusije u njenom starom obliku". Za Dukaja povijest i historija nisu istoznačnice, potonja je, pisana velikim slovom, "sistem sveobuhvatne povijesti koji upravlja svime". To razlikovanje evocira Hegela, koji je, prema hrvatskom filozofu Milanu Kangrgi, uveo pojmove Geschichte i Historie kako bi iskazao "realnu dvostrukost, ili, ako hoćemo, duboku unutrašnju proturječnost samoga povijesnog zbivanja". U Kangrginu tumačenju, historija istražuje samo ono prošlo i historija je faktično, povijest ide i dalje te zahvaća također i ono sadašnje i ono buduće, odnosno sve tri vremenske kategorije. (No bez razgovora s autorom, nemoguće je reći koliko je Dukaj upoznat s Praxis filozofijom, filozofskim pravcem koji se oblikovao početkom 1960-ih u Jugoslaviji, i eventualno ga koristio u svojem romanu.)
Hegel, koji je smatrao da je kretanje povijesti zapravo ozbiljenje svjetskog duha, uveo je, između ostalih, pojam "kritičke povijesti"; ona je povijest povijesti, prosuđivanje istine i vjerodostojnosti povijesnih pripovijesti. Na taj način se u povijesti dobiva sadašnjost, subjektivne se zamisli stavljaju na mjesto povijesnih podataka.
A (povijesna) sadašnjost je opsesija Benedikta Gierosławskog koji započinje pripovijest "Leda" objavom da je počeo sumnjati u vlastito postojanje. Gierosławski je matematičar, prijateljuje s Alfredom Tajtelbaumom (Alfred Tarski), stvarnim poljskim matematičarem i logičarom koji se u svojim djelima bavio pojmom istinitosti i doprinio razvoju analitičke filozofije, semantike te filozofije jezika. S njim je u romanu radio na djelu koje nikad nisu dovršili, "Teorija i primjena polivalentne logike", a kojim pokušavaju parirati poljskom filozofu i logičaru Tadeuszu Kotarbińskom.
Gierosławski, kako u vlaku objašnjava gospođici Jeleni, radi na logici rečenica. Objašnjava joj krajnje jednostavno: svaka rečenica ima neku logičku vrijednost u odnosu na istinu. Ali nije sve što govorimo rečenica u logičkome smislu. Primjerice, pitanja nisu rečenice, zapovijedi, izjave lišene predikata ili subjekta (pripovjedač Gierosławski, koji nam se na početku romana obraća u prvom licu, sam o sebi počinje govoriti u trećem licu kad ga preplavi sram nakon jednog događa u vlaku i to pripovjedno lice ne mijenja do kraja prvog dijela, što otvara zanimljiva pitanja o identitetu, psihoanalizi i logici na metaanalitičkoj ravni čitanja…) ili na neki drugi način oslobođene značenja.
Od antike, od Aristotela, nastavlja Benedikt, obvezujućom se smatrala dvoznačna logika. Naziva je se dvoznačnom jer operira dvama značenjima: istinom i laži. Svaka rečenica je ili istina ili lažna. Od Aristotela također potječe i nekoliko temeljnih načela logike. Načelo proturječnosti tvrdi da ista rečenica ne može istovremeno biti istinita i lažna. Načelo isključenja trećega tvrdi da za svaku rečenicu postoje dvije mogućnosti: ili je istinita ta rečenica ili njeno pobijanje. Ali sam Aristotel imao je i trenutke dvojbe u "Hermeneutici", kad je primjerice razmišljao o morskoj bitki koja se može, ali i ne mora odigrati sutradan. Paulus Venetus je u djelu "Logica Magna" sve te buduće morske bitke uvrstio u kategoriju "nerazmrsivih" rečenica, insolubilia. A prije nekoliko godina, dodaje Benedikt, taj je problem ponovno u prvi plan stavio doktor Kotarbiński, predloživši da se logika dvoznačnosti zamjeni logikom troznačnosti.
Nisu, naime, sve smislene rečenice istinite ili lažne u trenutku dok ih izgovaramo. Dok tijek događaja nije utvrđen, tvrdnje o njemu nisu ni istinite ni lažne. "Hoćemo li stići na vrijeme u Irkutsk? Štogod da sad o tome kažem, to neće imati veze ni s istinom ni s lažju." "Stara logika treba se odnositi samo na prošlost?" logično pita gospođica Jelena. I tu započinje cijela zavrzlama sa sadašnjošću i Historijom. Gierosławski se u tom pogledu ne slaže s Kotarbińskim. Prošlost definiraju naša sjećanja, a ona nisu pouzdana. "…sjećanje nije dar, nego prokletstvo: budući da se sjećamo samo prošlosti i to jedne prošlosti, svatko svoje, podliježemo tlapnji da su minula zbivanja zanavijek određena, ukotvljena u istini. I svu logiku gradimo oslanjajući se na tu tlapnju." Možemo biti sigurni samo u svoje Sada. "Sve ostalo – sve što pripada tome Sada, ali nije unutar njegovih granica – dvojbeno je, postoji samo kao pretpostavka osmišljena za Sada i upravo samo utoliko, ukoliko možeš sve to zamisliti." U Benediktovoj logici samo su sudovi o sadašnjosti smrznuti (!): ili lažni ili istiniti.
Dukaj duboko zaranja u temeljna pitanja logike u "Ledu". Jesu li načela logike ugrađena u samu zbilju – kao potka u tkaninu, ritam u melodiju, boja u svjetlo – ili ih ipak osmišljavamo kao specifičan jezik koji služi za izjašnjavanje o svijetu? Bi li bila drugačija da se drugačije izražavamo, da drugačije razmišljamo, da potječemo iz druge kulture, druge Historije… bi li bila drugačija za nas da nismo ljudi? Postoji li uopće istina na koju se može primijeniti svaka logika, istina kao takva, znači objektivna, apsolutna mjera ispravnosti svih mišljenja? I naposljetku: koji argument stoji iza priznanja posebnog statusa minulim zbivanjima, da se na njih primjenjuje logika dvoznačnosti, a na buduća zbivanja ne?
Potraga za Historijom u "Ledu" se pretapa u potragu za samim sobom, i obratno; zato se može čitati i kao osebujan, istodobno psihoanalitički, fantastički i teološki Bildungsroman. "Poznajemo svijet, poznajemo jezik opisa svijeta, ali ne poznajemo sebe. Većina ljudi – držim gotovo svi – do smrti ne nauče jezik kojim bi se mogli opisati. (…) Jezik za opisivanje naših postupaka postoji jer su tu zbilju iskusili mnogi ljudi i mogu međusobno prokomentirati nečiju upadljivu uljudnost ili nečiji faux pas. Jezik kojim bih opisao sebe ne postoji, jer tu zbilju nije iskusio nitko izuzev mene. Bio bi to jezik za osobnu uporabu, jezik kojim se ne može ništa izraziti ni zapisati. Svatko ga mora stvoriti sam za sebe."
Jacek Dukaj još će kratko biti naša – istočno i srednjoeuropska – tajna. Kad prevedu "Led" na engleski, postat će zvijezda. "Led" se kupuje i ne posuđuje.
Podijeli na Facebook
