Piše Nataša Govedić
Vrijeme se ne reprizira.
G. Samardžić, stihovi
objavljeni na strane.ba
Roman Grobar pasa na bezbroj je načina opterećen problemom tragedije kao lavine "malih pogrešaka", iskliznuća koja se ulančavaju i postaju toliko kobne i neizbježne emocionalne stihije da dovode do razornog pada. Čitava se naracija gradi oko potpuno izvanserijske ljubavi pripovjedača Igora prema psu, jazavčaru, stvorenju koje je "samo isijavalo" i generiralo ljubav i pažnju za svoje ukućane. Kaže pisac: U svakom trenu morao se priljubiti nekome i dopunjavati ga. Bleki je ljubavni pseći glagol za kojeg ne postoje ni vjerske kategorije: ravna se po principu svima dati sve. Ništa ne očekivati zauzvrat. Pod njegovom kućnom upravom, svi obiteljski odnosi počinju ili zacjeljivati (ako su narušeni) ili rasti ogromnom snagom (ako su čvrsto povezani).
Pas je vezivo, terapeut, normabel, prijateljsko uho, bodyguard, spasilačka služba, orkanski entuzijazam, zabavni park, motivator, fizioterapeut, bolničarka i kondicioni trener.
Takav je i literarni stil: fragmentiran, neposredan, razgovoran, ali s puno poetskog interesa za detalje odnosa i emocija, kao i za vrlo pažljivo gradiranje pripovjednog iščekivanja, nalik suvremenoj ruskoj prozi (primjerice Prilepinu, koji izrasta iz kratkih priča Bulgakova, inače ljubitelja životinjskih perspektiva i autora priče "Pseće srce").
Specifičnost je Samardžića, međutim, ogoliti se u priznanju da simbioza s psom spada u njegove najdublje potrebe, odnosno necenzurirano otkrivanje da mu nasušno trebaju stalni izljevi "psećeg maženja" ili stalni kovitlac milovanja u kojem se gube granica čovjeka i životinje. Osim toga, pas je i "zarazan". Izaziva trenutni prijenos naklonosti svakoga kod sretne. Citiram:
Mali jazavčar ekspresno je postao svima u kući prijatelj.
Bleki nije trošio vrijeme na privikavanje i ocjenjivanje
okoline. Sin od četiri godine smatrao ga je najboljim
drugom. Ćerka čudom što je na zemlju spušteno s
nebesa. Svijet betona, zime i vlage, raskrsnica i
škripećih guma, cipela i čizama, zamijenjen je sofom,
krevetima i jastucima i nama što se kreveljimo i ispuštamo
umilne zvuke. Zaboravio sam da me bole hemeroidi, da
se boram, da me prijatelj zajebao za petnaest hiljada evra;
da mi se organ ukrućuje tek poslije dužih uvoda. Da se u
teretani više vučem nego li hodam i da od nekadašnjih
deset kasajućih kilometara jedva povučem tri.
Mladost psa antipod je starenju njegova gazde. Gazda je na početku romana toliko svjestan svog bilderskog tijela da imamo dojam kao da čitamo dnevnik mlade tinejdžerke koja se nikako ne može prestati gledati u ogledalu i još pisati o tome. Vremenom, međutim, saznajemo da taj fokus na snažno tijelo nije puki muški narcizam, nego "oklop" nastao oko trauma kad je mladog Igora mogao pretući svaki lokalni siledžija. Bildersko snagatorstvo povezano je i s činjenicom da je narator ratne godine svoje mladosti proveo kao jedan od rijetkih Beograđana koji su na početku rata otišli u Sarajevo i ostali ga braniti od srpske agresije (namjerno se u tekstu nameću usporedbe biografije lika s piscem romana).
Bildersko se tijelo u svim kombinacijama priče, dakle, pojavljuje kao zaštita od svijeta. I mirnodopskog i ratnog. Obzirom da tijelo s godinama slabi, samim time polako slabi i viteški oklop oko muškog subjekta. O tome je čitava priča: Igor je istinski pas svog svijeta, prepoznaje se u psima jer se i sâm čitavo vrijeme osjeća hiper-ranjivo, duboko privrženo i otvoreno, dakle posve suprotno mačističkim klišejima o "pravom" (čitaj: sputanom, grubom, trajno zatvorenom – i samim time nesretnom) muškarcu.
Narativ kao da stalno iznova postavlja pitanje kako to da nas liječi ono najmekše, baš ono pseće? Znači li to da nam tvrdoća naših država i unutarnjih tvrđava zapravo nikada nije ni trebala?! I da smo sve do susreta s psom (u sebi i izvan sebe) išli u pogrešnom smjeru: prema muškosti kao rezerviranosti, umjesto prema muškosti kao radikalnoj suosjećajnosti? Bleki je svakako učitelj muževnosti koja se ne srami cviliti od sreće ni tražiti da s nekim razmijeni kišu poljubaca, jednako kao što neće ni trenutak oklijevati da obrani "svoje ljude" od bilo kakvih opasnosti. Čak i za feminističke muškarce, takav ideal nepokolebljive privrženosti svojim najbližima, otvorenosti oko vlastite "meke duše", još uvijek nije civilizacijski dosegnut. Pripovjedač ove priče definitivno ga zastupa kao vlastitu potrebu.
Alkohol
Pseća smrt opisana u romanu uzdrmat će temelje pripovjedačeve ličnosti. Igorova odgovornost za Blekija nalikuje i filmu Manchester by the Sea (2016), scenarista i redatelja Kennetha Lonergana: da se malo manje pilo, manje brijalo i partijalo, u Lonerganovu bi filmu djeca preživjela požar i nemar vlastita oca. Otac nije zao, nije nikakav zlostavljač, dapače iznimno je privržen svojoj obitelji i topao, pošten čovjek. Tako je i u Grobaru pasa. Kratki Igorov bijeg od usredotočenosti na životinjskog suputnika u automobilu rezultira tragedijom, od koje se protagonist ne uspijeva oporaviti. Bespoštedno je opisana epizoda potapanja vlastite svijesti slojevima rakije i pive (ova se kombinacija još naziva i "beton"), kao i širenje "slijepe pjege" percepcije i njen rast s obzirom na broj promila u krvi.
Roman, dakle, progovara o alkoholu kao Furiji našeg svijeta. I oko toga nema nikakvih samotješenja, samoiskupljivanja ni samoopravdanja naratora. Štoviše, Samardžić je mnogo bliži isljedničkoj neumitnosti samooptužbe. Nema čak ni političkog izvlačenja, u smislu "pa nije li alkohol svugdje podjednako tretiran kao panaceja opuštanja, hojla i hopla, hura i hajmo, dakle kao neizbježna prijateljska rekreativna ovisnost i jedini način zabavljanja koji dovodi do otpuštanja kočnica kemijskim putem”.
Naprotiv, Goran Samardžić inzistira na tome da je alkohol vrsta samoagresije pod maskom opuštanja. A svakako i bijeg od odgovornosti za svoje emocije i za svoje ponašanje. Kako veli Fitzgerald u Velikom Gatsbyju: "Prvo si uzmeš jednu čašicu, onda čašica uzme par čašica i na kraju čaša iskapi tebe."
Smrt psa drma i temelje braka. I tu opet ulazimo u stalnu krizu suvremenog maskuliniteta koju ovaj roman bilježi bez uljepšavanja: ako se stalno moraš dokazivati kao "osvajač", "bećar", "galeb" i "frajer", ako se stalno zamataš u nove slojeve donžuanske i alkoholne fantazije, onda je tipična muškost današnjeg muškarca (čak i onog "liberalnog") i dalje zarobljena u jeftini kalup krčmarske časti. Nismo se puno odmaknuli od lovačkih družina koje su pile i ubijale i čudile se što im nije jedno ni drugo ne stvara nikakav smisao.
Zadignemo li površinu ovog pripovijedanja, taj nježni protagonist Samardžićeva romana, stalno gladan pseće, ženske i dječje ljubavi, zapravo najviše od svega voli ekipu za šankom. Drugi muškarci su mjera svih stvari: puno je pozornosti posvećeno zajedničkom opijanju kao predahu od svih ostalih društvenih uloga. To je ujedno i glavna sisa Samardžićeva proznog subjekta: što će misliti anonimni cuger ako mu kažeš da ti danas ipak ne bi s njim cuclao pivce. Pa neće valjda pomisliti da nisi u stanju dobro potegnuti, naliti se, ubiti se, razbiti se, naroljati se – da tu zaustavimo dugu listu narodnih sinonima koji svi govore o tobožnjoj "borbenoj hrabrosti" da "pogineš" za čašicu. Ali ne pogibaju alkosi. Pogibaju svi oko njih. Toliko o časnosti šankoljublja.
Vrijeme
Važnu dimenziju romana ima i stalno razmišljanje ispovjednog protagonista o tome da vrijeme teče samo prema naprijed i koliko god da smo danas okruženi strojevima i umjetnim inteligencijama, čije je vrijeme reverzibilno, mi ljudi i dalje odluke donosimo bez tipki za premotavanje unatrag i bez pauze za jaču koncentraciju u ključnom trenutku. Točnije donosimo ih nepovratno i bez mogućnosti popravnog ispita. Samim time, vrijeme je naša savjest. Samardžić (kontra Proustova cikličkog poimanja ljudskog vremena) stalno vraća čitatelja pred pitanje što je točno trenutak odluke i trenutak pogreške. Je li svaka odluka kumulativna, zakotrljana u nama mnogo prije je faktički donesemo? Je li Bleki poginuo zato što je Igoru "normalno" potapati se alkoholom, pa bi se nešto slično dogodilo prije ili kasnije? No, drugi psi koji stradaju u romanu nagrabuse posve slučajno, mimo bilo kakve mogućnosti ljudske kontrole situacije. Ili je baš Bleki poginuo zato što je jedne konkretne noći baš njegov gazda jednokratno "zaboravio" kakvog psa ima sa sobom u autu? Opet kao u filmu Manchester by the Sea, etička su pitanja ubitačna jer na njih ne postoje odgovori. Roman je i izrazito dramski jer pokazuje da je tragička pogreška (hamartija) otisak bogova na ljudskoj koži. Za ateiste, trag apsolutne odgovornosti jednog stvorenja za drugo.
Foto: Tanja Kanazir / Vrisak
Samardžić itekako razumije tu odgovornost. U tome i jest problem. Njegov lik nije zlikovac. Dapače, Igor je dobričina. Ali kakva je to dobrota u kojoj stalno postoji žudnja za autodestrukcijom? Ili da se vratimo na pitanje iz naslova ovog teksta: što točno ubija ono najbolje u nama? Zašto sami sebi tako često uskraćujemo, oduzimamo ili zabranjujemo ono do čega nam je najviše stalo? Jesmo li toga uopće svjesni? Ne mislim tu na komfor i ugodu, koje si nitko ne uskraćuje. Mislim na naše duboke potrebe – za punoćom emocija, privrženošću, bliskošću, toplinom. Mekoćom (ogromnim tabuom). Sve to razmjenjuje se "na kapaljku". S puno opreza i straha.
Roman se kritički postavlja prema različitim ideologijama ne samo mačističkog, nego i svakolikog socijalnog straha od bliskosti, istovremeno pokušavajući barem zaviriti u Gordijev čvor specifično muške autodestruktivnosti: nije nebitno što u ovom romanu protagonist prolazi kroz grupna pišanja i tipičan muški osjećaj nevidljivosti, a o neumornom kibiciranju poželjnih žena da se i ne govori. Pri tom se na žene ne gleda kao na objekte. Više kao na boginje do čije je milosti teško doprijeti. A kad se u tome uspije, predanost je neusporedivo veća nego u standardnoj domaćoj proznoj publicistici. I unatoč čestoj ironiji i samoironiji Samardžićevih likova (koje se naravno može shvatiti ozbiljno i samim time promašiti njihov humor), u pravilu je riječ o muškarcima koji prema ženama osjećaju čak pomalo mitsko strahopoštovanje.
Rane
Nakon tragičke pogreške, javlja se i pitanje akcija koje je potrebno uložiti u popravljanje "trenutka nepažnje". Čini se da je roman napisan i zato da šira javnost pronađe the right thing; ispravnu akciju koju protagonist ne zna pronaći. Obzirom da se Igorova obitelj raspada nakon smrti psa, za što je mnogo više odgovorna velika razlika u godinama supružnika nego incident s psom jedne noći na autoputu, još jedan sloj teksta otvara perspektivu težine opraštanja. Samardžić, iz romana, govoreći o ozljedi Igorove kćeri koju je ugrizao pas ispred zgrade:
Duša će zaboraviti. Ima samoizlječiteljsku moć. Duša
se stalno čisti metlom zvanom – zaborav.
Zaboravljaj i praštaj kćeri, ko tvoj tata.
Dobro će ti doć.
Evo, i dok ovo pišem, nekome nešto praštam i metem.
A prašta se i tati.
Nema ljepšeg i mekanijeg punjenja za dušek života od
zaboravljanja i praštanja.
Ali što ako drugi ne opraštaju? Što ako mi na ovim prostorima pojma nemamo o opraštanju i nismo u stanju pomoći ljudima koji su zatrpani osobnim tragedijama, bilo da je u pitanju smrt ljudi ili smrt životinja? Grobar pasa svakako vas pita biste li mogli nastaviti živjeti s čovjekom zbog čije je greške netko poginuo. Jeste li osoba koja nakon tragedije traži novu žrtvu u krvi? Ili možda postoji neka posve drugačija iscjeliteljska katarza, sita i presita nasilja? Neki dobrotvorni rad koji se ne svodi na dodatna ubijanja?
Samardžić piše svoj roman nakon pauze od pet godina. U intervjuu povodom dobivanja VBZ-ove nagrade za Grobara pasa izjavljuje:
Zadnjih pet godina imao sam teško razdoblje. Skandal na društvenoj
mreži za koji sam sam kriv jako me pogodio, nedugo nakon toga
moja je majka dobila moždani udar i umrla, zatim smrt prijatelja.
Dugo sam se književno zagasio, izgubio sam volju za pisanjem.
Pet godina nisam slovo napisao, čak ni čestitku. Ma, jedva sam
napisao poruku na mobitelu. Pisanje mi se potpuno ogadilo. Ali, prije
desetak mjeseci dobio sam neki inspirativni val i napisao sam ovaj
roman i još dva romana i knjigu pjesama. Sve to u tri mjeseca, nisam
se gasio. Mislio sam da sam mrtav kao pisac, ali se to izgleda
nakupljalo u meni, a da nisam znao.
I u ovoj se izjavi razabire tema pokajanja, kao što se i na razini čitavog romana vidi potreba suočenja s vlastitim zločinima. Grobar pasa ima kvalitetu katarze posljednje etape Sofoklova Kralja Edipa: gledanja svijeta iskopanih očiju i percepcije koja je samim time puno oštrija od onoga što nudi bilo kakvo moraliziranje takozvanih zdravih očiju. Etika ionako nikad nije vezana za poslušnost, doličnost, običaje i očekivanja većine, već za sposobnost da priznamo svoje mane.
I da ih preživimo.
Podijeli na Facebook
