Anka Žagar (Zamost, Gorski kotar, 6. srpnja 1954) polazila je školu u Plešcima i Čabru, diplomirala na Filozofskome fakultetu u Zagrebu. Objavljene knjige pjesama: "Išla i... sve zaboravila" (Goranovo proljeće, Zagreb, 1983), "Onaon" (s grafikama Dalibora Jelavića, Zbirka Biškupić, Zagreb, 1984), "Zemunice u snu" (Mladost, Zagreb, 1987), "Bešumno bijelo" (s grafikama Ljubomira Stahova, Zbirka Biškupić, Zagreb, 1990), "Nebnice" (Naprijed, Zagreb, 1990), "Guar, rosna životinja" (s crtežima Mirjane Vodopije, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1992), "Stišavanje izvora" (Meandar, Zagreb, 1996), "Die Besänftigung der Quelle" (Dedalus Verlag, Münster, 2008), "Male proze kojima se kiša uspinje natrag u nebo" (s crtežima Nevenke Arbanas, Zbirka Biškupić, Zagreb, 2000), "Stvarnice, nemirna površina" (MeandarMedia, Zagreb, 2008, 2009), "Crta je moja prva noć" (izbor Zvonimir Mrkonjić i autorica, predgovor Zvonimir Mrkonjić, Matica hrvatska, Zagreb, 2012.), "Songiforme" (izbor, prijevod i predgovor Martina Kramer, Cadastre&zero, Abberville, 2013.), "Pjevaju razlike tihotapke" (MeandarMedia, 2015). Pjesme su uvrštene u mnoge domaće i strane preglede, zbornike i antologije suvremenog hrvatskog pjesništva. Goranov vijenac za poeziju dobila je 1994. godine.
Podijeli na Facebook
Svoju lirsku avanturu otpočela je stihom – "napišem šuma i bude šuma" – stihom koji je ubrzo postao jedan od najpoznatijih i najomiljenijih stihova suvremene hrvatske poezije. Proglasili su ga najsvjetlijim i najoptimističnijim stihom, a Ankinu poeziju radosnom novošću hrvatskog pjesništva. Šuma je ostala jedan od ključnih simbola njezine poezije
