Razgovarala Stanislava Nikolić Aras
Andrijana Kos Lajtman, gošća KaLibar bestiVala, koji će ove godine iznimno bogat program održati u Varaždinu od 26 do 28. rujna, jednom je napisala kako je svijet pročitanih knjiga kao vrt kroz kojim prolazimo a koji se mijenja i koji bogatimo novim pričama. To je možda najpreciznija usporedba koju sam pročitala i odmah sam zamislila taj vrt, kako svoj tako i tuđi.
“Ponekad mi se čini da pročitane knjige čine jedan zamršen, teško prohodan svijet koji raste i mijenja se skupa sa mnom, i koji baš nikada nije isti. Možda bi ga najtočnije bilo zamisliti vrtom – bujnim zelenim vrtom u kojem se najljepše uživa kada se ne hoda onim pošljunčanim, utabanim stazama, nego kada se trči od drveta do drveta, šunja između grmova, zastaje kraj cvijeta koji se sakrio negdje u sjenovitoj dubini, daleko od pogleda. Vrt se, dakako, mijenja ovisno o godišnjem dobu, mijenja se svaki put kada se u njega presadi nova mladica, mijenja se ovisno o tome grli li ga sunčan ili oblačan dan. Ipak, postoje biljke koje se izdvajaju iz bujnog zelenila kao intimni miljenici, one kraj kojih ćemo zastati gotovo svaki put, udišući im miris ili naprosto uživajući u dojmljivoj strukturi listova, cvjetova, korijenja. Nekoliko takvih biljaka, takvih knjiga, želim danas spomenuti, svjesna da vrt neprestano diše i raste te je uglavnom gotovo nemoguće objektivno odrediti koja je biljka najljepša, najzelenija ili najmirisnija.” (Plezir, 20. svibnja 2019.)
U kratkom razgovoru s Andrijanom otkrivamo njezin književni vrt.
* Andrijana, u tom vrtu i tvoj je “Teleidoskop” zauzeo posebno mjesto. Vidiš li sadašnju hrvatsku pjesničku scenu zaista kao jedan vrt i kako ti se on čini? Širi li se i buja ili misliš da je puno srodnih ili pak invazivnih trendova?
– Slika vrta učinila mi se idealnom za dočaravanje organske i raznovrsne prirode književnosti, njezine autentičnosti, neponovljivosti i pojedinačnosti. Jer kao što u prirodi ne postoje dva potpuno ista cvijeta ili dva jednaka stabla, tako ne postoje ni dvije iste pjesme, priče ili dva ista romana. Da ne govorim o tome da se ljepota vrta – barem po mom ukusu i sudu – krije upravo u bogatstvu vrsta, boja i oblika. Zar je nemoguće voljeti istodobno malinu i jagodu, diviti se i ivančici i ruži? Dakako, puno toga ovisi o trenutku i osobnim preferencijama, nešto je i do objektivnih datosti, no vrt je tim ljepši čim je bujniji, zeleniji, mirisniji. U doslovnom smislu, on je kultivirana priroda, slično kao i park, baš kao što je umjetnost kultivacija i izraz onoga što je čovjeku unutarnje i imanentno – autentično njegovo, a opet takvo da to mogu doživjeti/shvatiti i drugi.
Što se tiče suvremenog hrvatskog pjesništva, mogu ga zamisliti kao vrt, zašto ne. Čini mi se da je trenutno sasvim pristojno bujan i zelen, i sasvim dovoljno raznovrstan. Pogotovo me raduju mladi glasovi koji se dosta intenzivno pojavljuju u posljednje vrijeme, ali i činjenica da postoje pjesnici i pjesnikinje koji kvalitetno stvaraju i objavljuju već desetljećima. Ne mislim da ima invazivnih trendova, dapače, mislim da trenutno svjedočimo vrlo različitim vrstama poezije – od one za koju se uvriježio naziv “stvarnosna”, a koja je možda najpopularnija bila prije desetak i više godina, preko vrlo metaforičnog, ponekad i hermetičnog pjesništva, pa do koncizne lirike aforističko-apsurdističkoga tipa. Svatko piše, nadam se, ono što osjeća da je najbolje, odnosno – usudila bih se čak i tako, makar i pretenciozno reći – ono što sam jest. Barem se nadam da je tako, jer mislim da je umjetnička autentičnost conditio sine qua non.
* Mitologija i nevidljivi svjetovi. Misliš li da je pjesništvo mističarska rabota?
– Ne, nipošto ne mislim. Mistika je jedno, kao i religijske i magijske prakse, teološki i filozofski iskazi, a poezija je nešto drugo. Poezija je, kao i umjetnost generalno, izraz života, ona nastaje iz života i uslijed života, čak i onda kad vrlo svjesno i otvorenim očima gleda prema smrti. Glas umjetnosti uvijek dolazi s ove strane, sa strane nemira, dok mistika tu granicu prekoračuje, uranjajući u mir. Umjetnost raste iz svega onoga što život jest u bezbroj svojih registara – od ljepote i radosti, do usamljenosti, rezignacije, boli i žalosti, stoga je njezin glas mnogo raznovrsniji i kompleksniji od mističnih ili mitoloških glasova. Za mene osobno svakako i poticajniji, ljepši i intrigantniji.
* Kad si vidjela da tako veliki broj maturanata nije položio esej na državnoj maturi, što si pomislila? Kako bi doskočila toj strašnoj činjenici, kojim bi se oružjem borila protiv ignorancije, neobrazovanosti i primitivizma koji dobija ruho modernosti?
– Strašna je činjenica da je svega jedan učenik u cijeloj državi dobio maksimalan broj bodova na maturi iz Hrvatskoga jezika – iz predmeta koji bi trebao biti esencijalan ne samo zato jer je riječ o materinskom jeziku, nego i zato jer predstavlja temelje za sve druge predmete i područja bavljenja u životu. Usput rečeno, učenica koju sam spomenula, jedna jedina koja je briljirala, zove se Tina Čatlaić, nadarena je mlada pjesnikinja i glumica i dolazi iz Čakovca, iz Gimnazije Josipa Slavenskoga koju sam i sama svojedobno pohađala.
Ne mislim da takvo stanje – gdje jezik, književnost, umjetnost i kultura generalno, a usudila bih se tu dodati i opću kulturu, pobuđuju sve manje interesa i polučuju sve manje znanja – zahtijeva zgražanje upereno isključivo prema učenicima. Upravo suprotno, takvo je stanje samo simptom vremena i prostora u kojem živimo, vrijednosti koje se propagiraju i obrazovnog sustava koji je sve samo ne dobar, suštinski humanistički i učinkovit. Trajalo bi predugo pobrajati što sve ne valja, osim toga, većina nas to vjerojatno i zna, osobito mi koji imamo doticaj s nekim od njegovih segmenata.
Ne mislim da će obrazovna reforma kako je sada zamišljena i na što je fokusirana donijeti bitnijih promjena, štoviše, mislim da će dovesti još do većega pada pismenosti i opće kulture. Interes za književnost i humanistička područja uopće nemoguće je pobuditi tek jednostavnom činjenicom uvođenja tableta, računala ili pametnih ploča u nastavu, promjenom odgojno-obrazovne i metodičke terminologije ili bilo kojim kozmetičkim, nesuštinskim zahvatom. Da bi se nešto moglo dubinski promijeniti, potrebno je promijeniti svjetonazorske i vrijednosne stupove društva u kojem živimo, okrenuti ga humanizmu – počevši od vrtića, pa do fakultetskih okvira i programa, o širim aspektima da i ne govorim: pismenost, kultura i umjetnost – ukoliko želimo da ne budu endemske već redovne pojave – moguće su samo u društvu koje tendira moralnim i intelektualnim vrijednostima, duhovnoj i svjetonazorskoj otvorenosti i socijalnoj pravednosti. To je kao u satnom mehanizmu, ako makar i jedan kotačić zakaže, teško da će sat pokazivati pravo vrijeme.
Što se tiče konkretne situacije s esejima i pisanjem, mislim da pogreška upravo i leži u tome da se učenike previše orijentira i drila za normirano pisanje maturalnog eseja, što se na koncu pretvara u “šprancu” i “šablonu”, a ne u inventivan i kreativan čin utemeljen na dubinskom razumijevanju pročitanoga. Općenito, primjećujem da posljednjih godina jako opada i interes za literarno stvaralaštvo uopće, o čemu govori i sve manji broj radova koji pristižu na natjecanje. Već sam nekoliko godina članica županijskoga povjerenstva za literarni dio Lidrana u kategoriji srednjih škola pa imam uvid iz prve ruke – opadanje, pogotovo u smislu kvantitete, vrlo je očito. I to je dakako, simptom da nešto na tom polju nije u redu i da je stvaranje putem riječi sve manje potreba i radost, iako iznimaka, dakako, uvijek ima.
* Koje ti je najpoetičnije jelo i piće?
– Velika sam ljubiteljica voća pa mi je svakako najpoetičnije (i najljepše, najatraktivnije, najfinije) sve što ima veze s voćem – od jela do pića. Voće je estetsko, ne samo gustativno čudo. Plus kava, dakako. Kava je tamno i oporo piće, gotovo metafora života samog; pratiteljica je u svakodnevici, usredotočuje i čuva budnost, osjetljvost za stvarnost.
* Što zaslužuje ući u pjesmu?
– Baš sve, ako je na dobar način.
* Misliš li da bi poeziju trebali pisati i čitati više jer se u njoj krije sve?
– Ne volim riječ “trebati” i slične glagole koristiti za nešto što bi trebala biti slobodna volja, unutarnji i kreativni čin. Poezija, kao i bilo koja druga umjetnost, nudi obilje izazova, nedoumica i ljepote, ako naiđe na adekvatnog recipijenta. Ne treba je nametati, niti treba biti nametnuta. Nemam iluzija de će većina populacije ikada redovito čitati poeziju, niti je to potrebno. Ljudima treba ostaviti slobodu da se bave onim što žele, da razvijaju ono što jesu. Međutim, da bi mogli shvatiti što mogu i žele, da bi uopće mogli doći u dodir s drugačijim pristupom svijetu osim kroz prizmu svakodnevice, znanosti ili religije, potrebno im je omogućiti i takvu, umjetničku komunikaciju.
Prije svega, mislim na djecu i mlade, jer su u formativnim godinama. U tom procesu velika je uloga škole, ali i drugih institucija, medija i roditelja. Nisam sigurna da roditelj koji je isključivo orijentiran stjecanju materijalnih dobara, ili pak onaj koji nema financijskih sredstava za golo preživljavanje, ima dovoljno vremena, volje i mogućnosti otkrivati djetetu i s djetetom neke druge, drugačije svjetove. Ipak, kada bih morala nešto izdvojiti, rekla bih da su knjige ključne – odrastanje uz knjige, makar i bez izravnih poticaja, ponekad je blagotovorno. I presudno za ono što kasnije jesmo.
* Iskustvo čitanja poezije i iskustvo čitanja proze, kako bi najlakše objasnila ta dva različita fenomena?
– Nisam sigurna da su to toliko različiti fenomeni, unatoč književnoteorijskim definicijama i razdjelnicama. I poezija i proza love i lome svijet jezikom, svaka na svoj način, a on se, ponekad, razlikuje tek u formi, grafičkom obliku. I jedna i druga, međutim, proizvode rezoniranje tog svijeta u nama, na spoznajnoj, emotivnoj i estetskoj razini, nerijetko istodobno na svima. I poezijom i prozom svijet nas dotiče, ili mi dotičemo njega, pokazuje nam svoje druge oblike, više ili manje slične onima koje živimo u stvarnosti. Obje nas približavaju drugima, ali tako da nas prvo dekomponiraju unutar nas samih. Pritom, obje mogu biti i igra, konstrukcija, eksperiment. Ne mislim da treba robovati vrstovnim pravilama i granicama koje su, suštinski, ipak teorijski konstrukti. To sam nastojala pokazati i “Teleidoskopom” strukturirajući ga kao “totalnu knjigu”, bezvrstovni tekst koji je sve, jer u sebe može sve upiti – i poeziju, i prozu, i esej, i dokumentarni ulomak, i status na društvenoj mreži, i tuđi citat, i autobiografsku zabilješku, i putopisni ulomak. Poezija i proza samo su različiti načini govora o istome – o nemogućnosti aspolutnog razumijevanja života i snazi potonjeg da uvijek izmiče.
* Voliš li više poetsku prozu ili pripovijednu poeziju?
– Volim dobru poeziju i dobru prozu! Ali, da ne iznevjerim lucidnu inventivnost tvojega pitanja, neka bude – bliža mi je poetska proza.
Više o ovogodišnjem programu Kalibar bestiVala doznajte na: www.facebook.com/kalibarbestival/
Podijeli na Facebook
