Knjiga je koncipirana interdisciplinarno i pripada području semiotike književnosti i urbane antropologije. Cilj joj je pokazati kako se u različitim djelima (uglavnom hrvatske književnosti) prikazivao/reprezentirao grad, gradski život i urbano iskustvo općenito. Budući da je grad prostor u kome se najjasnije očituje opozicija priroda-kultura, slika urbanoga prostora u hrvatskoj književnosti varira od fascinacije do straha i nelagode. Velikim brojem književnih djela dominira urbanofobija i želja za bijegom iz urbanoga prostora koji se često prispodobljuje mitskim nemanima i artikulira biblijskim metaforama Sodome i Gomore. S iznimkom Dubrovnika, kao urbane strukture dugog trajanja, naša književnost uglavnom preferira selo i pastoralne ugođaje. Od razdoblja moderne grad se počinje promatrati kao proces, kao simultanost različitosti. S jedne strane urbana struktura nudi veliku kulturnu ponudu (kazališta, koncerti, kino, izložbe) i mogućnost zadovoljenja različitih potreba, ali i urbanu otuđenost i depresiju. Osjećaj usamljenosti u gomili upravo je jedna od temeljnih karakteristika urbanoga života. Taj će aspekt osobito doći do izražaja u djelima novijega datuma. U knjizi se razmatraju i fenomeni urbanoga nomadizma, beskućništva, života u suburbiji, odnosi centra i periferije te šoping centri kao novi označitelji tranzicijskoga grada.
Podijeli na Facebook
