Za Müllera se u kazalištu ne događa komunikacija autora s publikom, već komunikacija autora sa samim sobom, koji djeluje kao stimulans i posrednik komunikacije gledatelja sa samim sobom. Istovremeno s Barthesom, ali s druge strane željezne zavjese i u posve različitom političkom i umjetničkom kontekstu, za Müllera “raditi na nestanku autora znači pružati otpor nestanku čovjeka”. Daleko od političkog eskapizma, Müller je svjestan svoje kontradiktorne uloge: od njega se očekuje da ponudi tezu, a da istovremeno djeluje emancipacijski, da bude subverzivan, ali da ne bježi od odgovornosti političke funkcije. (Sandro Siljan)
Podijeli na Facebook
