Na početku romana pojavljuje se autor koji znakovito izjavljuje: "Ne volim Peterburg, mojim snovima je kraj". Riječ je o Peterburgu početkom 20-ih godina prošlog stoljeća, vremenu kada kultura i svakodnevni život još uvijek pokazuju nekakvo "normalno" stanje. Okvir romana "Jarčeva pjesma" (1928) organizira autor koji povremeno upada u pripovjedni tijek i daje na znanje tko drži sve konce u ruci. No on nije i biografski autor teksta, tj. ne predstavlja Konstantina Vaginova, nego je konstrukcija, proizvod nepoznatog pjesnika kojeg su znali samo u uskom krugu ljubitelja poezije. Tu je i znanstvenik Teptjolkin, koji noću radi na svojem životnom djelu "Hijerarhija smislova", Miša Kotikov, skupljač građe o tragično stradalom pjesniku Zaeufratskom, Kostja Rotikov, stručnjak za barok, raskošni i luckasti stil, Marija Petrovna Dalmatova, poremećeni pjesnik Septembar, Nataša Golubec i još neki. Družina je to koja ne može prihvatiti revolucijom i ratom opustošeni Petrograd, već sanja o preporodu negdašnjih kulturnih vrijednosti na otoku usred pustoši. Nažalost, postojeća, banalna stvarnost nedostojna je tako zahtjevnog i plemenitog čina. Stoga članovi kružoka, suočeni s novom društveno-političkom situacijom, polako odustaju od realizacije ideala helenizma u gradu koji svojim ruševinama podsjeća na stari Rim. Na kraju se spušta zastor. Predstava je gotova. Nema više. Autor zajedno sa svojim junacima izlazi na scenu i klanja se. Slagari slažu knjigu. Kad su složili pola "Jarčeve pjesme", autor sa svojim pravim prijateljima izlazi iz kavane u divnu petrogradsku proljetnu noć koja podiže duše nad Nevom, nad dvorcima i crkvama, u šuštavu noć koja pjeva kao vrt, kao mladost, i leti poput strijele, u noć koja je, kako kaže Vaginov, za njih već proletjela.
Podijeli na Facebook
