Knjiga Lovra Škopljanca prvi je pokušaj u hrvatskoj književnoj znanosti da se fenomenu čitanja priđe iz empirijskog rakursa, i tako razmotri što, kako i zašto se književna djela pamte ili zaboravljaju i nakon što je vrijeme njihove recepcije nepovratno prošlo. To je ujedno i prvi pokušaj da se u opticaj teorije recepcije uvede kategorija neprofesionalnog čitatelja i da joj se prida stanovit teorijski dignitet, ako ništa ono da bi se porazmislilo o jazu što je dijeli od profesionalnih čitatelja - izdavača, kritičara, znanstvenika i sveučilišnog življa. U eri kada s nedostacima, slabostima, nedovoljnosti i nekompetenciji čitateljskih navika upućuju opravdane žalopojke, sasvim je sigurno zanimljivo vidjeti što od nekadašnje školske prisile, ali i naknadnih vlastitih slobodnih čitateljskih odabira uistinu preživljuje kao trajni utor “kulture“ i jesu li ti tragovi usječeni pod nadzorom pedagoških standarda ili posve osobnih, ako ne i slučajnih razloga i okolnosti. (Lada Čale Feldman)
Podijeli na Facebook
