“Ima ih koji pišu ne bi li im ljudi odobravali, i to uz pomoć plemenitih svojstava srca koja izmišljaju ili ih možda imaju. Meni pak genij služi da slikam naslade okrutnosti! Zar se u tajnim odlukama Providnosti genij ne može udružiti s okrutnošću? Ili zar netko ne može biti genijalan zato što je okrutan? Dokaz za to vidjet ćete u mojim riječima; na vama je samo da me slušate, ako to želite...” Tako na čitanje poziva Isidore Ducasse, koji je svoje je glavno djelo, proznu poemu “Maldororova pjevanja” (Les Chants de Maldoror), potpisao pseudonimom Comte de Lautréamont. Umro je 1870. u dvadeset četvrtoj godini života, “okrutno” mlad, zanemaren i potom nekoliko desetljeća zaboravljen, da bi ga nadrealisti pozdravili kao svoga duhovnog suvremenika, a Breton proglasio najvažnijim pretečom nadrealizma. U ovom, kako su ga neki nazvali, “bizarnom dokumentu nastranog i pomračenog uma” autorov junak i alter ego Maldoror luta svijetom, koji poprima čas izgled Pariza čas nekog fantastičnog i promjenjivog krajolika, čineći pritom raznovrsna perverzno maštovita nedjela, a sve to u težnji da preko apsolutne pobune ostvari apoteozu zla. Maldororova pjevanja začudan su samogovor pisan uznemirujućim, iskidanim ritmom; spjev u kojem pjesnik agresivnom, upravo sadističkom žestinom salijeće čitatelja svojim napadima na čovjeka i njegova Stvoritelja. Ovo je prvo izdanje Lautréamonta na hrvatskom jeziku.
Podijeli na Facebook
