Poluistine

Ime Željka Ivanjeka u književnim je krugovima prilično snažno odjeknulo kada je 2001. godine objavio izvrstan “Mali rječnik romantizma” za koji je 2002. i nagrađen godišnjom nagradom za književnost i umjetnost Matice hrvatske. No, današnjem novinaru, iza kojeg je i podosta staža u tiskovinama tzv. omladinskog novinarstva, to ni u kojem slučaju nije bila premijera u književnim poslovima. Naime, još krajem šezdesetih objavljivao je poeziju, sedamdesetih jedan omladinski roman, osamdesetih dvije zbirke priča, te antologiju američke kratke proze. Godine 2010. objavljeno mu je remek–djelo roman “Staljingrad”. Ivanjekova proza, proza izvan dominantnih proznih trendova, sjetna je, a ponekad opet “tvrda” i vrlo izravna, ima blagoromantičarski prizvuk. Priče su mu tople i ljudske, tzv. male priče o malim, običnim ljudima, o melankoličnoj svakodnevici i kao takve doista tijekom čitanja izazivaju nekakvu blagu tugu, otkrivamo novu osjetljivost za svakodnevnu stvarnost, banalnu koliko i duboko zagonetnu. Ivanjek je tip pripovjedača koji se ne zadovoljava pojednostavljenim rješenjima, njegovi likovi, ukupna struktura teksta simultano otvaraju mnoga vrata u slojevitost samog života i njegova protjecanja. U pričama je stilski primjetno da je riječ o autoru koji umije napisati prozu koja se sastoji od pročišćenih i jednostavnih, ali i složenijih i narativno raskošnijih priča. Osim toga, Ivanjek također zna i važnost prve rečenice, koje u njegovim pričama uvijek udaraju snažno, poput nekakvog kondenziranog dojma priče u cjelini.